Kad Bog nagrdi

Piše: Nebojša Redžić

Mislili ste da je nemoguće da vas, srpskim glasovima izabrani predsjednik Crne Gore, može javno podučavati za koga treba da navijate u košarci u danu kada Crna Gora igra važan meč u fudbalu? Eto, može, iako se nije nijednom oglasio kada su naši košarkaši na tom istom prvenstvu, igrali svoje utakmice. Normalan čovjek može jedino da pretpostavlja da predsjednik države koja se zove Crna Gora, valjda navija i za sportiste iz države u kojoj je rođen i kojoj je na čelu. Valjda.

Ta dualna svijest tipična za Crnu Goru, karakteristika je ovog podneblja još od vremena Titove Jugoslavije. To je ono vrijeme kojeg se sjećam. A zakleo bih se da je tako bilo još od kralja Nikole, pa i još ranije – od kada je Sima Milutinović Sarajlija postao Njegošev učitelj, a Crnogorce počeo učiti da nijesu ono što jesu. Tako se, recimo, sjećam da se kao dijete čudu nijesam mogao načuditi kada me otac odvede na stadion da gledam Budućnost protiv Partizana ili Zvezde i vidim jedne te iste ljude koji skaču i raduju se kad obje ekipe daju gol!

Još od tog vremena, počeo sam se pitati što to znači i kakvu konfuziju u glavi stvara činjenica da neko želi istovremeno biti i Crnogorac i Srbin. Pa me takvo razmišljanje dovede do pitanja: može li ista osoba u isto vrijeme biti i baba i đed?!

Predsjednik Jakov Milatović, slučajni izbor ostataka litijaške većine, kojoj su se za tu priliku pridružili antiđukanovićevski elementi frustrirani svojim neuspješnim životima, danas nas s pozicije glave kuće uči da smo ono što nikako ne možemo biti. Jer, možete vi i usred Beograda srbovati koliko hoćete, možete im se uvući u rektum debelog crijeva i moliti ih da budete ono što su oni, možete se za tu priliku prezivati i Dajković i Mandić – ali ćete za njih vječito biti Crnogorci.

A vidio je i nesrećni Jakov koliko mu se ispod neopreznog i nepromišljeno ispisanog tvita, izređalo komentara u kojima mu ovdašnji ljudi iskazuju izraze nepoštovanja. Najblaže rečeno. Otišlo je to toliko daleko da mu se između dvije boce žestokog pića, obratio čak i ljutiti Srbin bugarske provenijencije Vlada Geogrijev, ne bi li mu podijelio lekcije o pristojnosti i potrebi da poštuje one koji su ga izglasali – Srbe.

Da li zbog stanja blaženstva u kojem se često nalazi, zbog neinformisanosti ili naslijeđenog unutarsrpskog vjekovnog trvenja, tek Barba iz Herceg Novog nije se sjetio da su akteri finala SP u košarci, u najmanju ruku podjednako važni za 30-avgustovsku većinu. Srbi jer im daju glasove, a Njemci zato što im sastavljaju Vladu. Hajde ti sad, majčin sine, ukapiraj što je tu važnije?!

Jakov je, za svaki slučaj, na kraju čestitao i jednima i drugima. I nije zaboravio da opet NE pomene Crnu Goru.

Pometnja u FBI

Pomenuh crnogorsku dualnost. Početkom 90-tih krasila nas je činjenica da smo jedni drugima parirali stvaranjem sasvim ozbiljnih organizacija koje su konkurisale onim etabliranim. Tako smo imali dvije crkve, dvije akademije nauka, dva društva književnika, dvije organizacije novinara… Ta podjela bila je jasno i neskriveno zasnovana na različitom viđenju državne budućnosti Crne Gore, gdje su jedni zagovarali zajednicu sa Srbijom, a drugi nezavisnost.

No, mi ne bismo bili mi, kada to ne bi moglo i sitnije. Recimo, da iz iste, pobjedničke partije na potonjim izborima, dobijemo dva lidera na čelu države – Jakova i Spajketa. Onda su tu sposobnost demonstrirali i Crnogorci podijelivši svoju pripadnost Crkvi tako što su se jedni priklonili Mihailu, a drugi Borisu. Onda je Vučić podijelio svoje crnogorske pristalice, dodijelivši tako etnički naziv „Srbi“ samo onima koje plaća, ignorišući druge koji su i perfidniji i opasniji po opstanak Crne Gore. Pa su se oglasila srpska Pljevlja koja zbog „nastavka kolonijalnog odnosa“ zvanične Podgorice, žele otcjepljenje od ostatka srpske Crne Gore! A onda su sve začinili Jakov i Dritan dokazujući uoči predstavljanja u UN ko je veći i za Crnu Goru pogodniji državnik!

O jada! Zamislite autentičnog Crnogorca – da ga neko natjera da bira između Milatovića i Abazovića! To je taman kao kada bi neko u lijepog i poželjnog mladoženju, uperio oružje i tjerao ga da bira između dvije ružne i zle žene.

Ili, još gore: moji pouzdani izvori iz Njujorka javljaju mi da američki agenti iz službe za štićene ličnosti masovno uzimaju bolovanje ili daju otkaze, jer im je dojavljeno da u Njujork putuju dvije delegacije iz Crne Gore, a da jednu ponovo predvodi Dritan. „To je onaj što po Menhetnu vozi biciklo“, rekao je agent Tom, prije nego je pao u nesvijest. Jer, koliko je god u službi proveo vremena ispunjavajući hirove često razmaženih i neiživljenih državnika nekih banana država, nikada ga niko nije izludio kao Abazović kada je lani, na zaprepašćenje kompetnog FBI-ja, DEA-e i Savjeta bezbjednosti UN, poželio da na sjednicu krene biciklom!

Informacija da ove godine stižu dvojica slične pameti i sa manirima državničkog diletantizma, rekoh, izazvala je pravu pometnju u službama za zaštitu stranih državnika. Saznao sam da se posebna kancelarija na Ist Riveru bavi presedanom u istoriji postojanja te organizacije, da neka država, pogotovo tako mala i teško uočljiva na mapi, šalje dvije delegacije na zasjedanje. Čak se bave mišlju da Crnoj Gori ponude pravo veta i priključe je državama, stalnim članicama SB UN, kada su se tako temeljno pripremali za zasjedanje i kada toliko njenih državnika pretenduje da svojim stavovima koje će iznijeti na sjednici, impresioniraju predstavnike blizu 200 zemalja.

Dvije one rabote na biciklu

Čujem da se ovih dana u Bjelopavlićima sastalo bratstvo Milatović. I oni koji su Crnogorci i oni drugi, odbjegli, koji se sada izjašnjavaju kao Srbi. Nijesu bistrili politiku, nije bilo pjesama „ni na ovu, ni na onu stranu“. Lijepo su se ispričali i ispjevali, kako to i priliči tom uglednom bratstvu. Bio je i Jakov sa suprugom. I policija, da ga čuva. Na moje zaprepašćenje zbog toga što je i među svoje došao sa pratnjom, objašnjeno mi je da tako nalažu pravila Službe za zaštitu ličnosti. No, ipak, ostao je gorak ukus. Da ga i među bratstvenicima mora nadgledati policija, možda je po pravilima, ali nije i po tradiciji.

Ne znam koliko članova broji bratstvo Abazović, ali sam siguran da onaj mali, što ga neki još premijerom zovu, nije prispio ni za jedno okupljanje. Čak ni svoga bratstva! Ali jeste UN! Zato je dolazak Milatovića među svoje, ipak važan prvi korak u otklonu od prakse „državništva“ kakvu je inaugurisao mali Dritan, a koje će se, kada jednom konačno ode, stidjeti i njegovi potomci. Jer, što je ono što će ostati iza Dritana, do pasja servilnost prema beogradskom šefu i gomila tekstova čiji je rezime da je – veleizdajnik?!

Ipak, koliko god Milatoviću odani članovi PES-a od njega žele načiniti državnika, mnogo toga još ne štima. Vidi se to i u otužnoj polemici sa Abazovićem gdje sve vrvi od logike „sitnih duša“ kojima nije imanentna ona ljudska širina i distanciranost od prizemnog populizma.

Ko je tu predložio „sam sebe“, jesu li to zaista de facto dvije delegacije, kako će usaglasiti djelovanje, koliko će sve to koštati…nijesu pitanja na koja ozbiljna država mora tražiti odgovore tek nakon što ih javnost počne razvlačiti po društvenim mrežama. Predsjednik države, kao jedna od rijetkih institucija u Crnoj Gori koji ima pun legitimitet, ovakve stvari mora preduprijediti, a ne naknadno gasiti požare.

Koliko god Jakov Milatović bio čovjek koji služi istoj politici i istom gospodaru kao i Dritan Abazović, makar na kratko sam pomislio da će se zvanični Beograd, shvativši svu bijedu marionetske pozicije Abazovića, potruditi da pronađe sofisticiranijeg poslušnika. Prevario sam se.

Zato našoj dozlaboga politizovanoj javnosti treba omogućiti da se prepusti svojoj imaginaciji dok zamišlja boravak dvije crnogorske delegacije u Njojorku. Možda će tako domaćini doći na ideju da im organizuju meč u američkom fudbalu ili bejzbolu, sve sa savjetnicama i šeficama kabineta u sastavu, dok predstavnici Burundija, Nikaragve i Burkine Faso umiru od smijeha gledajući ih. Ili da im organizuju takmičenje u konkurenciji najnižih državnika, gdje bi Dritan i Jakov vjerovatno podijelili neko odlično 191. mjesto posmatrajući od vrha. A što ako ih ubijede da slobodno mogu prošetati kroz Bronks ili Kvins, pa punude partiju basketa tamošnjim momcima koji su tako druželjubivi i rasno tolerantni?

Ma, sve može, baš sve, jer je demokratska Amerika u pitanju. Samo da obojica ne požele da voze biciklo. Jer, to više ne bi bio jedan, već dva … na biciklu. Ako je i od male Crne Gore, bilo bi previše.