Kad istrošeni autokrata povjeruje da je Tito, onda završava na marginama

Piše: Stanko Radulović

Alekasandar Vučić se godinama kao radikal obrušavao na lik i djelo Josipa Broza Tita i uporno negirao zasluge partizanskog pokreta u NOB od 1941-45. godine, pokušavajući da predsjendika SFRJ što više spusti sa visina koje je dohvatio na svjetskoj političkoj sceni u vrijeme svoje vladavine.

Zbog toga je od dolaska na vlast naprednjaka 2012. godine želio po svaku cijenu da se predstavi upravo kao Broz, jer je pokojni maršal dostigao međunrodni ugled kojem se Oskar, u svojim fantazijama, nadao tokom svog političkog djelovanja.

U Srbiji i regionu se predstavljao kao da na međunarodnom planu igra politički veoma važnu ulogu. Na Balkanu je izigravao lidera koji treba da na prostore nekadašnje SFRJ donese nove vjetrove i Srbiji mjesto lidera čitavog regiona.

I sam je više od decenije bio ubijeđen da je glavni igrač na međunarodnoj sceni, bez kojeg se nijedan ozbiljan problem na Balkanu ne može riješiti, ali ni bilo koja ideja sprovesti u djelo.

Zbog toga je uporno tvrdio svojim partijskim drugovima i koalicionim partnerima da su nebitni i bez njega nemoćni da riješe bilo koji problem u Srbiji i okruženju.

Manijakalno vođen takvim osjećajem moći Oskar je po Srbiji izigravao neimara, putovao o trošku države po bijelom svijetu, prisvojio sve ingerencije Skupštine, Vlade, sudstva, svih drugih državnih čak i sportskih institucija. Jer je morao ostaviti utisak najmoćnijeg i najpametnijeg čovjeka koji ima rješenje za sve – jednostavno postao je predsjednik svega i svačega u Srbiji, a ponajviše mafije, organizovanog kriminala i korupcije.

Oskarovu nadobudnost i halapljivu želju za moći prepoznali su najuticajniji svjetski politički krugovi i vješto manipulisali njegovom idiotskom željom da postane Tito poslije Tita.

Zapadne sile su ga privoljele da prihvati sve moguće sporazume i da potpiše sve što mu je stavljeno na sto, a da nakon toga po povratku u Srbiju sugrađanima zamazuje oči kako je ostvario još jednu diplomatsku pobjedu za sebe i Srbiju i kako je po ko zna koji put u svojoj diplomatskoj mudrosti nadmudrio neprijatelja.

Rusija i Kina, odnosno Vladimir Putin i Si Đinping su istovremeno glumatali prijateljske zemlje Srbiji i koristili Oskarovu uobraženost za izvlačenje koristi – prije svega energenata i rudnih rezervi Srbije.

Rusija je stavila šapu, preko Gasproma, na gasovode, naftu, plin i ostale derivate Srbije,  Kina je vlasnik svih rudnih rezervi oko Bora i Majdampeka, pa i šire…

Zbog pogubnih ugovora sa ruskim i kineskim “partnerima”, od kojih su obilatu materijalnu korist dobili njegovi kumovi i lojalni mafijaški klanovi, Srbija je zapala u dužničko ropstvo iz kojeg će se teško izvući. To će postati jasno kada sva pogubnost Oskarove politike postane javna i kada njegovi politički nasljednici shvate šta je sve od Srbije u Rusiji, Kini, Njemačkoj… Uz sve to sada i SAD očekuje i potražuje.

Nakon skoro decenije i po bahate vladavime na Istoku i Zapadu su shvatili da je Oskar prevaziđeni političar i pušten je niz vodu, usljedili su žestoki šamari od kojih je izbezumljen i više nije u stanju ni da se pretvara da može da se ponaša zdavorazumski. 

Iz Amerike protjeran, u Moskvi ponižen

Vučić nikad neće sjedjeti u Bijeloj kući i pušiti tompus kao Josip Broz Tito, nikada neće moći reči NE Putinu, kao što je Tito rekao Staljinu, još manje može da računa na podršku zemalja trećeg svijeta kao što je nekadašnji predsjednik SFRJ iza sebe imao Nesvrstane.

Broz je za sprovođenje svoje unutrašnje politike imao moćnu JNA i miliciju, a Vučić može da računa na šačicu lojalista i ostatke kriminogenog miljea koji mu je još uvijek odan. Ostao je u društvu gomile nesposobnih politikanata i lažnih biznismena sumnjivog morala, te gomile kriminalaca iz katakombi one mafijaške organizacije smještene podno jednog tenka.

Zato je Oskar nedavno boravio u SAD ignorisan od svih i posramljen. Sjedio je u magarećoj klupi prilikom proslave Dana pobjede u Moskvi, a smješten je i na margine tokom Samita Evropske političke zajednice (EPZ) u Tirani, gdje su ga poslali u ćošak kao nekog neposlušnog učenika nakon što mu je učiteljica udarila nekoliko packi.

Svjestan da je njegov politički kraj sve bliži Oskar u Tirani viri kao miš iz posija, kiselog osmjeha i skrušenih ruku koje jasno ukazuju na njegov lični debakl. To je slika kraja koji mu se bliži.