Politika
Kafana na Balkanu
Piše: Nebojša Redžić
Strahovao sam, strecao od svakog ćoška pored kojeg prođem, postao anksiozan od dileme kakvu to državu žele odlazeća URA i Miško Perović. Batrgao sam se, mislio da umišljam, trudio se da odagnam strahove – i kada je Dritan prekršten po Ostrogom u Nemanju da bi ušao u Prvu Vladu i kada je Raonikija postavio za direktora RTCG i kasnije, kada je njegova “ruka pravde” potpisala “temeljni ugovor”. Srahovao sam od najgoreg: da će početi da ukidaju, redom, medije, sudove, trajekte, zastavu, državu… A onda, ministar Adžić, turizmolog koji se do vrha policije probijao kao poslanik koji daje ostavku da ne bi prodao Cetinjski manastir, pa savjetnik koji je naučio Dritana da je za izdaju najbolji trenutak zora, prije svitanja, potvrdio je da sam bio pravi prorok.
Reče nam tako ministar od policije Filip Adžić da pojavama kakav je predsjednik opštine Pljevlja “ne treba davati medijski prostor”. I još veli da “ovakve stvari treba svi da prezremo”. Aferim! Sada sam više nego siguran da bi URA i njen ideološko-medijski pokrovitelj Miško, inače osnivač prvog nezavisnog nedjeljnika u Crnoj Gori, najviše voljeli da mediji zaćute, da nestanu, da ih nema svaki put kada ”srpski svet” produkuje neku novu idiotariju. Onog momenta kada to niko ne objavi, stvari će se – razumije se – odvijati kao da se ništa nije desilo. A kada se ništa ne desi, to znači da premijer u v.d. mandatu više neće biti jedini reljaksirani stanovnik Crne Gore.
Kada svi zamuknemo, kada nema nikoga da pusti glas, kada svaku trobojku kojom ćemo prekriti državnu zastavu i svaki “nož i žicu…” kojim će neko zaplašiti sve koji ne spadaju u naaarod relativizujemo i protumačimo kao predizbornu šalu, onda će vascijela Crna Gora postati kao URA. Ma šta “kao”! Onda kada dozvolimo ”srpskom svetu” da se razmahne, kada njegove postupke počnemo tumačiti kao poteze neke osobe ometene u razvoju, znaćemo da je misija Ure ostvarena. I tada će svi shvatiti zašto je URA ćutala i odobravala – i helikopterski desant na Cetinje i suzavce i bojne otrove kojima je trovan Adžićev grad…sve do današnjih dana kada su za njih genocidni krici mladih Nikšićana samo običan nestašluk, kićenje Pljevalja trobojkama dokaz da je Crna Gora stabilna i pomirena država, a ponovni izbor Raonića stvar tamo nekog Savjeta koji nije pod ingerencijom Vlade.
Čudi li još nekoga ono što čini URA? Đe su i što čine onih hiljadu Cetinjana koji su, čak i nakon što su upoznali Uru, ponovo za njih glasali? I zašto mi nikad niko ne protivurječi kada napišem da je URA najveća elementarna nepogoda koja je zadesila Crnu Goru u njenoj političkoj istoriji, iako vidim u Google analitici da mi je tekst pročitalo nekoliko desetina hiljada ljudi. Ona URA koja bi voljela da medija nema. Da nema ni sudova, ni Cetinja, ni Crnogoraca, ni države… URA koja mi preko svojih emisara poručuje da će se potruditi da ni mene nema.
Dritan i Aleksa
Sjedoh da napišem tekst o Raonikiju i Vranešu, toj novopečenoj eliti ovog društva, ali moja ”ruka pravde” nikako da pronađe feribot koji bi me vratio na temu. Jer, đe god da uđem, što god da radim, krenem li nešto da čitam dok još postoje mediji – iz svakog portala, teksta, YouTube snimka ili zgodne fotošopirane žene na Instagramu – iskaču mi Dritan i Aleksa. Toliko iskaču, da ni onaj Vučićev spot đe čovjek izlazi iz frižidera, nije dovoljno inovativan i konkurentan – sa njima dvojicom. Onda se sjetim da sam Dritana tretirao u prošlom tekstu, a da Aleksa dok ovo pišem (subota kasno uveče) provodi prvu ili drugu bračnu noć, pa ga nije lijepo ometati – i gotovo ostanem bez inspiracije.
Sjetim se da sam dan ili dva prije zaključenja konkursa u RTCG, te 2021. godine sjedio u kancelariji predsjednika Savjeta Javnog nam servisa Veselina Drljevića i hrabro (se broji) ga pitao sljedeće: “Hoću li nekome pokvariti planove ako konkurišem?” Naime, moj CV u nekoj zemlji gdje boginja pravde Justicija ima povez preko očiju i mjeri po učincima i znanju, a ne po Urinoj ruci pravde, bio bi neprikosnoven. Ovdje nije.
“Znaš, meni sigurno nećeš pokvariti posao. Ali te upozoravam da Raonić već ima šest sigurnih glasova i ja ću mu dati sedmi”, otvorio mi se tada Drljević i jasnije nego da je rekao “nemoj”, stavio do znanja da odustanem od te ideje. Odustao sam, mada nikada neću zaboraviti onih 400 lajkova na Fejsbuku kada sam prije tri godine napisao da imam samo još jednu profesionalnu ambiciju – da nekada postanem generalni direktor RTCG. Ali, da ne bude zabune: prepreka u tome nije mi bio samo navrat-nanos koncipirani Savjet Javnog servisa, još manje pojava nazvana Raonikije. Sve moje planove, pa makar da sam poželio da budem i portir u RTCG, znao je kako da pokvari Milan Roćen kroz dugu vladavinu poslušništva i licemjerja kojom je upravljao tom medijskom kućom. No, nijesam ovdje tema ja i tri poništena konkursa uvijek kada bi u RTCG, u vrijeme vladavine DPS-a vidjeli da sam najbolji kandidat za neko od rukovodećih radnih mjesta. Ali, moj primjer objašnjava ono što se dešava danas.
Dakle, govoriti o uskrsnuću Raonikija u istom danu nakon smjene zbog presude Višeg suda, nemoguće je a ne citirati vox populi, odnosno društvene mreže. Jer, riječi su suvišne pred rečenicom koja glasi: “Još jedno čudo svetosavlja: Isusu je trebalo tri dana da vaskrsne, a oni su vaskrsnuli Raonikija za samo jedan dan”.
Opet, umjesto da se trudim kako da objasnim postupak čovjeka koji ima lijepo hrvatsko ime (Dario), a pljevaljsko prezime (Vraneš), opet ću sa društvenih mreža preuzeti misao anonimnog autora koji je reagovao na Adžićevu genijalnost o medijima koji to treba da ignorišu: “Ja mislim da bi dotični turizmolog bio najsrećniji da se piše o cvijeću i ptičicama, o zdravoj hrani i načinu života, da ljudi ne čitaju posebno o nekim skay aplikacijama, da Cetinje zaobiđu, da nas uveseljavaju braća Grim i da postanemo svi za Dobrotu, da bi oni ispali dobri momci”.
Priča o svemu što se dogodilo sa reimenovanjem Borisa Raonića, priča o predsjedniku opštine Pljevlja kao potezu očajnika jedne raspadajuće političke pojave, samo je dio poznate i toliko puta izrečene sage o rušenju pravnog poretka Crne Gore, čiji je inspirator crkva Srbije, nalogodavac Aleksandar Vučić sa savjetnicima, a sponzor zvanični Beograd i nezvanična Moskva. Ko to do sada nije vidio, razumio i prihvatio kao zlo koje satire ostatke crnogorske državnosti, tome nikakvo moje lamentiranje o prevlasti velikosrpstva i svetosavlja nad tekovinama 21. maja, ne bi bilo od pomoći.
Majmune, idiote, naivčino…
Umjesto teoretisanja o tome da je Javnom servisu potreban i drugačije koncipiran Savjet i direktor koji ima integritet i ugled u profesiji, razmišljam u finišu teksta kako to izgleda kada diplomu dobiješ na kraju pete decenije života. Pa se sjetim svojih studentskih dana na Pravnom, pogledam u kalendar i shvatim da sam svakog 3. juna pjevao onu od Olivera Mandića “Bio je 3. jun, mesec na nebu pun…” Refren je, za one koji ne znaju: “majmune, idiote, naivčino, kako si glup i mlad”…
E, tako treba da se osjećamo mi koji smo četiri, a neki i više godina, svakog 3. juna u pauzama učenja gledali u nebo i provjeravali da li je mjesec zaista pun. I strahovali hoće li Novica Vojinović, Mića Perović, Momir Dragašević, Brano Ivanović, Mijat Šuković, Baćo Mitrić… sjutra ili za koji dan, biti raspoloženi, pa nam upisati neku dobru ocjenu, ili će izmisliti pitanje s kraja knjige i kazati da se opet vidimo u septembru. Umjesto da diplomu, jednog dana kad “porastemo”, jednostavno kupimo u Tutinu, Banjaluci ili Mojkovcu… Kao sav normalan svijet.
Elem, svakoga za koga se sumnja da je kupio diplomu, ili je stekao na neki drugi, sumnjiv način, kao što je Raonikije, posebna komisija trebalo bi da pita da nabroje 10 profesora sa Pravnog iz svog doba, da opišu kako su prošli kod Radovana Radonjića, da analiziraju intelektualne domete Ranka Mujovića, ili da opišu kako izgleda Dražen Cerović. Jednostavan način da se krene u obračun sa sumnjivim akademskim građanima.
Ili, prosto, pitati Borisa Raonića da nabroji sve medije u kojima je radio. Pa kad čuju gdje i kako je svoje novinarsko umijeće sticao taj doajen crnogorske medijske scene, prosto provjeriti ko mu je bio urednik, kojim se temama bavio, šta će iza njega ostati kada u pretrazi upišete njegovo ime.
I onda shvatiti koliko nisko je palo ovo društvo, kada nekolicina opskurnih osoba iz nekih tamo NVO rizikujući slobodu da bi glasali za kandidata za koga su i Osnovni i Viši sud konstatovali da je nezakonito izabran, ponovo biraju istu osobu kao da je, maltene, Ilon Mask, a oni njegovi poslušni podanici koji imaju beneficije samo zato što mu klimaju glavom.
Zašto uzalud pišem godinama da nije čak problem ni u Raoniću, ni u gomili promašenih direktora prije njega, nego u pogrešnom Zakonu koji je omogućio osobama iz oblasti društva koje nemaju nikakve veze sa novinarstvom, da odlučuju o izboru direktora? I da li je slučajno što se ujdurmi vezanoj za reizbor Raonića usprotivila jedino novinarka Marijana Camović Veličković? Kada bi članovi Savjeta bili ljudi koji su se ostvarili i ostavili trag u medijima, ovakvo igranje sa pravnim poretkom i izborima pogrešnih kandidata, ne bi se dešavalo. Pa da u Savjetu, recimo, budu bivši urednik Radija Danilo Burzan, bivši generalni Velibor Čović, nekadašnji direktor TVCG Rajko Cerović, bivši urednik u Radiju i direktor RTCG Radovan Miljanić…nešto kao dom lordova…pa urednik agencije Mina, dopisnici stranih medija (koji nemaju interese u RTCG) i tome slično. Ovako kako je sada – a dovoljno je prisustvovati jednoj sjednici Savjeta i čuti njihovu retoriku i nepoznavanje elementarnih pojmova vezanih za proizvodnju tv ili radio programa – garantuje samo novu demonstraciju nepotizma, moguće korupcije i nekompetentnosti.
Zapravo, priča o Borisu Raoniću i Dariju Vranešu, samo je još po jedna slika samovolje ”srpskog sveta” u ovoj zemlji bezvlašća. Svi oni, skupa sa onima koji dižu ruke i biraju ih za nešto, službenici su crkve Srbije, stado Joanikija II, osobe koje jedu iz istog korita i jedino žele da to korito brzo ne presuši. Za njih je ambijent koji su stvorili i u kome im može biti da rade to što rade, samo obična kafana na Balkanu kao zamjena za državu, institucije, znanje i odgovornost.
Problem je što emisari sa Zapada sve to vide, sve znaju, sve im je jasno, ali mudro ćute. I ćutaće, sve dok Crna Gora i zvanično Aleksandru Vučiću ne bude satisfakcija za izgubljeno Kosovo. Volio bih da griješim.
-
Društvo3 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Svetosavska sekta5 days ago
SPC je bačva bez dna u koju se sipaju milioni
-
Politika4 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika2 days ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar1 day ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend