Kako je stid pobjegao iz Crne Gore

Piše: Milenko A. Perović

Teške udarce trpi Crna Gora od AB kontrarevolucije do danas na socijalnom, nacionalnom i moralnom planu. Iz javne svijesti potpuno je uklonjen nekadašnji vodeći interes za socijalno pitanje. Urađeno je to nepodnošljivom lakoćom potpune deindustrijalizacije zemlje i deproletarizacije radništva iz namjerno uništenih fabrika. Svaka riječ o crnogorskom nacionalnom pitanju potpuno je stigmatizovana. Kako bi drugačije Crna Gora bila bačena na koljena pod  velikosrpskom nacionalnom i religijskom agresijom i asimilacijom. Napokon, Crna Gora je sistematski demoralizirana i svjesno dovedena do moralnog sloma.

Kao što smrt oslobađa od svih bolesti, moralni slom je oslobodio Crnu Goru od moralne hipokrizije karakteristične za njeno socijalističko razdoblje. Moralni stid se povukao u oaze privatnosti pred nasrtajima amoralnosti i antimoralnosti kao determinanti vladajuće društvene svijesti.

Prije više od četrdeset i dvije godine o problemu moralne hipokrizije jugoslovenskog društva napisao sam studiju „Disput o socijalističkom moralu.“ Objavio sam je u „Socijalizmu,“ respektabilnom časopisu koji je izlazio pri Predśedništvu CK SKJ. Zastupao sam prividno paradoksalni, ali vrlo subverzivni stav da je hipokrizija imanentna tzv. socijalističkom moralu.

Tvrdio sam da u društvu koje se preko noći pokušavalo modernizirati nužno nastaje hijatus između postuliranih principa društvenog morala i zbiljske životne prakse svih društvenih slojeva! Kada se postulati proglase istinom, a zbiljska istina nepostojećom ili neprijateljskom, hipokrizija je neizbježna!

Budni čuvari društvenog sistema odmah su zaključili da postoji opasna srodnost između stavova u mojoj studiji i postavki koje je trideset godina prije toga iznio Milovan Đilas u pamfletu „Anatomija jednog morala.“ Tek krajem devedesetih godina prošloga vijeka bio sam u prilici da pročitam njegov pamflet. Zaključio sam da se moje kritičke objekcije na hipokrizijski moral bitno razlikuju od Đilasovih mišljenja na „moralne teme.“

Novoj jugoslovenskoj vladajućoj klasi, u čijem je vrhu i sam bio, Đilas je profetski dijelio lekciju iz onoga što je smatrao moralom. Docirao joj je s pozicije revolucionarnog puritanstva i moralnog rigorizma! Mene je – naprotiv – vodio interes da upozorim društvo na sudbinsku važnost očuvanja elementarnog moralnog vitaliteta cijelog društva koji je uspostavljen Revolucijom! Bio sam mišljenja da će društveni sistem propasti ako dopusti da mu moralna hipokrizija ubije vitalitet.

Razložne namjere studije nijesu me spasile od kritičke lavine. Sva jugoslovenska štampa – od „Politike“ i „Borbe“ do potonjih republičkih „glasila“ – proglasila me vješticom na koju je otvorena sezona lova. Signal za početak lova dao je visoki savezni partijski funkcioner bizarnom optužbom da sam neprijatelj socijalizma. Po zadatku, priključili su mu se i neki „slobodni intelektualci“ i „zabrinuti građani.“

Jedan od njih me neprijatno iznenadio. Kao da ispunjava neprijatni partijski nalog, napao me istaknuti beogradski filolog. Cijenio sam njegove kolumne o pitanjima jezika koje je godinama objavljivao u kulturnom dodatku „Politike.“ Da nije bio mnogo stariji od mene, poručio bih mu: „Tu quoque, Brute, mi fili!“

Nije me uplašila cijela ta hajka, još manje „argumenti“ mobilisanih kritičara. Odgovorio sam svima tekstom „Epistola otuđenoj svijesti,“ braneći još odlučnije svoje stavove. Začudo, zašutali su. Vjerovatno su računali da su mi pustili „dovoljno krvi!“ U naredne dvije godine niđe u Jugoslaviji slova nijesam mogao objaviti. Tako sam mogao na miru početi rad na doktorskoj disertaciji!

Ova autobiografska bilješka danas ima smisla kao svjedočanstvo o ośetljivosti nekadašnjeg društva, tj. socijalističke političke klase na moralnu kritiku. Bila je ta klasa – bez sumnje – ośetljiva na pitanje o prodoru moralne hipokrizije u dubinu društvene svijesti. Nije joj moglo biti svejedno što se hipokrizija na vidljivo negativni način odražava na stabilnost političkog sistema.

Šta god danas govorili antikomunisti – posebno trockisti koji su evoluirali i „neokonse“ – socijalističko jugoslovensko društvo bilo je uspostavilo nekakvu moralnu zajednicu. Imalo je određeni moralni habitus. Mnogi ljudi u njemu su se trudili  da u društvenoj svijesti očuvaju i unaprijede opštu sposobnost za razlikovanje dobra i zla. Po nesreći, njegov je habitus – moralni, politički i ekonomski – stalno bio iznutra i spolja napadan, relativiziran, osporavan i potkopavan. Previše je bilo jakih i opakih koji su ga željeli srušiti!

Kao i u svim bivšim socijalističkim državama, društveni procesi koje je pokrenula AB kontrarevolucija oslobodili su Crnu Goru od problema moralne hipokrizije. Oslobodili su je tako što su sistem društvenog morala obezvrijedili i iznijeli na sprdnju. „Nova klasa“ je napućivala građane da se skeptično odnose prema ličnom moralu i rado učestvuju u sprdanju s javnim moralom. U ime slobode građanstva, građani su moralno kvareni i nagovarani na pokvarenost! Iz javnog prostora Crne Gore iščezao je moralni stid kao ključni element moralne svijesti individue i društva! Danas ona u javnom prostoru dura „bez stida i obraza!“

Kad izgubi smisao za moralni stid, svako društvo gura sebe u neljudskost. Još uvijek o tome možemo učiti od starih Helena. Znali su oni da nema ljudske zajednice ako većina građana nije vaspitana ni motivisana da u javnom i privatnom djelanju slijedi ośećaj moralnog stida. Država ne može biti zajednica građana – nego se pretvara u životinjsko carstvo – ako dopusti da njome ovlada bestidnost u moralnim i društvenim stvarima.

Iskustvo moralnog stida u Helena izrazio je Platon u poznatom „Protagorinom mitu.“ Sofisti Protagori pripisao je mit o porijeklu ljudske civilizacije. Prometej je ljudima poklonio vatru i tehnička umijeća, kradući ih od bogova. No, pokazalo se da oni ne mogu zajedno živjeti bez političkog umijeća ((πολιτικὴ τέχνη), znanja potrebnih za zajednički život. Zevs je ljudima poklonio stid (αἰδῶς)  i pravdu (δίκη). Bez ove dvije sposobnosti, oni ne bi mogli biti valjani građani ni tvoriti građansku zajednicu.

Sposobnost za moralni stid i pravdu nije urođena – mislio je Platon – nego se mora učiti. Uči se kažnjavanjem, ali ponajviše moralnim vaspitanjem. Roditelji, odgojitelji, učitelji, uzori iz minulih vremena, ali i svi javni djelatnici pomažu da se u građanima ukorijeni moralni stid. Za učvršćivanje moralnog stida i ośećaja za pravdu posebno su važne društvene norme!

Crnogorsko „tranziciono“ iskustvo sastoji se od ekonomskog poživotinjavanja, beskrupuloznog političkog makijavelizma i vulgarne kapitalističke glorifikacije „svetog egoizma.“ Od kada je uspostavljeno, ono je odbijalo ljude od moralne i socijalne vrijednosti moralnog stida. Odbijalo ih je od napora da slijede dobro, a izbjegavaju zlo. Glavni oblikovaoci društvene svijesti su zamagljivali i brisali demarkaciju između moralnog dobra i zla. Kod većine javnih djelatnika – koji su trebali biti uzori građanima – nestalo je straha od vlastite sramote (αἰσχύνη), „straha od beščašća“ (Aristotel) i izlaženja na loš glas. Mnogi od njih postali su uzori u nesojluku!

Bogovi i životinje ne znaju za stid. Ne znaju za njega ni brojni „tranzicioni“ Crnogorci! U političkoj, ekonomskoj, prosvjetnoj, kulturnoj i religijskoj sferi društva pokazuju da se ne boje vlastite savjesti. Nikakva unutrašnja ni spoljašnja sila ne podstiče im stid kao „odbrambeni ośećaj individue“ (Šeler).

Ne boje se loše slike o sebi ni javne kritike njihovih djela. Ne znaju za sramotu. Ne boje se osramoćivanja, nego se ponose svojim fukarlukom! Ne haju što je često cijela Crna Gora svjedok njihove sramote. Ne poriču svoja nedjela niti ih skrivaju! Čak su teške lupeštine,  izdaje i veleizdaje države proglasili svojim „demokratskim  pravom!“

Od nastupa „demokratskih promjena,“ Crnom Gorom su zagospodarili najlošiji karakteri koji su se u njoj mogli naći! Razmeću se svojom nevaspitanošću, neljudskošću i krajnje lošim namjerama po Crnu Goru! Djeluju kao da su postigli apsolutni imunitet na moralni stid! U individualnoj psihologiji poznato je da se ośećaj stida, pa i moralnog stida stiče do pete godine. Vlastodržni loši crnogorski karakteri nijesu bili u školi života kad se učio moralni stid. Uspjeli su preskočiti i u sebi uništiti dispoziciju za moralnost.

Oni nečasno proglašavaju časnim, izdajničko patriotskim, neprihvatljivo prihvatljivim, zlo dobrim! Svoju bezvrijednost proglašavaju višom javnom vrijednošću. Pokazuju kako se i narodi koji su povijesno bili uspjeli postići relativno visoki stupanj civilizovanosti mogu grdno moralno slomiti, izgubiti svaki javni  ośećaj stida i stropoštati se u bestidnost!

Zločince obično ne progoni ośećaj stida. Iz istoga korijena raste bestidnost sadašnje vladajuće crnogorske nomenklature. Njenu ideologiju čine velikosrpski nacionalizam, klerofašizam i patološki makijavelizam. Svako od njih ubija invidualni i kolektivni ośećaj stida.

Ako su ’’korifeji’’ AB kontrarevolucije objavili rat moralnom stidu, sadašnji ’’crnogorski’’ vlastodržatelji ustoličili su bestidnost kao vladajuću ’’moralnu’’ mjeru stvari! Šta sve treba da se desi da bi se moralni stid opet vratio u Crnu Goru?