Kakvu će to Crnu Goru primiti EU

Piše: Nebojša Redžić

Sjećam se da sam nekada, u prostorijama Liberalnog saveza gdje je na zidu stajala mapa Evropske unije, crtao Crnu Goru kao trinaestu zvjezdicu. Želja za pristupanjem bila je tada zasnovana ne samo na pukoj svijesti o blagodetima od članstva, nego i kao znak da smo kao država (iako u sastavu SRJ) prevazišli ratove, beznađe i propadanje. Znak da možemo ispuniti kriterijume. Danas, skoro 35 godina kasnije, o Uniji razmišljam samo u kontekstu političke borbe stranaka na našoj političkoj sceni i njihovog nadgornjavanja ko je zaslužniji za trenutnu poziciju Crne Gore u procesu pristupanja. Drugim riječima, postao sam euroskeptik.

Utisak da EU snižava standarde da bi primila Crnu Goru je nesporan. Baš kao što sam govorio 2017. godine kada smo pristupili Alijansi, danas mogu da kažem isto to: ako Crna Gora ne uđe u EU, Unija će ući u Crnu Goru. Jer, ako je ovakva, nikakva, Crna Gora prispjela da bude vodeći kandidat za pristupanje, onda tu nešto debelo ne štima. Ili, što bi rekao Tonino Picula: „nije važno kada će zemlja ući u EU, nego kakva će ući“.

EU zaista želi proširenje na Zapadni Balkan, zaista želi usisati Crnu Goru, ali ne više zbog kriterijuma, nego zbog geopolitike, bezbjednosti i ekonomije. Proces se razvukao i postao politički, a Unija je spremna da nas sačeka iako smo, rekoh, nikakvi.

Čak ni donošenje antievropskih zakona koje bi EU nekada doživjela kao guranje prsta u oko, ni neizbor sudije Ustavnog suda uz očite političke opstrukcije, više nijesu problem. Ni ekonomsko propadanje države, drastičan pad životnog standarda, previsok javni dug, retrogradne ideologije na političkoj sceni, reafirmacija kvislinških pokreta, urušavanje institucija države, negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca, uskraćivanje najvećoj etničkoj zajednici ispovijedanje vjerskih prava, krađa kulturnog i sakralnog blaga, atak na toponime pod zaštitom UNESKO-a … ništa nije dovoljno loše i dovoljno obeshrabrujuće za EU kada razmišlja o 28. članici. To će biti Crna Gora iako bi za cirka dva dana taj plan mogli poremetiti avgustovski referendum na Islandu ili pažljivija analiza progresa Albanije koji je neuporediv sa crnogorskim.

Utisak da EU snižava standarde da bi primila Crnu Goru je nesporan

Valjda će zato ugovor o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji biti prvi u novijoj generaciji sporazuma koji će sadržavati zaštitne mehanizme za Uniju u slučaju nazadovanja u vladavini prava. Drugim riječima, nikada sa više opreza EU neće primiti neku članicu.

Sve više euroskeptika

Opreza, međutim, ima i sa druge strane. Sve manje stanovnika Crne Gore želi EU. Bijahu vremena kada je put Crne Gore ka EU izgledao kao jasna, gotovo prirodna stvar. Za mnoge građane, posebno one koji su politički sazrijevali početkom dvijehiljaditih, članstvo u evropskoj porodici predstavljalo je više od političkog cilja – bilo je simbol modernizacije, uređenja društva i konačnog raskida sa balkanskim tranzicionim haosom.

Danas, međutim, taj entuzijazam djeluje posve blijedo. Poslije više od decenije pregovora, Crna Gora i dalje stoji negdje na pola puta između kandidature i članstva. Poglavlja se otvaraju i zatvaraju sporo, reforme se najčešće najavljuju glasno, ali sprovode tiho i polovično. Građani sve češće postavljaju pitanje koje ranije nijesu: da li je proces pristupanja i dalje stvarna transformacija društva ili samo dugotrajna politička procedura.

Paradoks je u tome što se čini da se danas više političke energije za proširenje pokazuje u Briselu nego u Crnoj Gori. EU, suočena sa novim političkim izazovima, sve više posmatra Zapadni Balkan kao prostor koji treba stabilizovati i institucionalno vezati za evropski sistem. U tom kontekstu, Crna Gora se često predstavlja kao „najuspješniji kandidat“ u regionu. Biće i prvi naredni član, valjda zato da bi postala primjer onima koji to još nijesu.

Poslije više od decenije pregovora, Crna Gora i dalje stoji negdje na pola puta između kandidature i članstva

Ali, upravo tu leži najveća dilema. Ako je Crna Gora zaista najuspješnija, što onda to govori o stanju reformi u regionu? I još važnije – što to govori o procesu proširenja?

Kada je EU primala nove članice početkom dvijehiljaditih, kriterijumi su bili jasni: vladavina prava, nezavisne institucije, efikasna borba protiv korupcije i stabilan demokratski sistem. Danas ti standardi formalno nijesu nestali, ali je sve češći utisak da se njihova primjena tumači fleksibilnije nego ranije. U praksi, politička stabilnost i geopolitički interes ponekad djeluju kao faktori koji postaju jednako važni kao i reforme.

Zbog toga raste euroskepticizam – ne samo kao odbacivanje evropske ideje, već kao izraz razočaranja. Mnogi građani ne samo da sumnjaju u vrijednosti na kojima počiva EU, nego i u dosljednost njene politike. Ako je pristupanje proces duboke transformacije društva, onda je logično očekivati da se standardi primjenjuju jednako za sve. To posebno potencira predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji se nikako ne miri sa činjenicom da će Crna Gora ući u EU prije Srbije. Što onda da radimo sa ključnom, stogodišnjom velikosrpskom tezom da će Srbija da hrani i brani onemoćalu Crnu Goru kada se njeni stanovnici uvjere da je put nezavisnosti pogrešan?!

Načini li grešku sa Crnom Gorom, Unija sa može zabaviti o jadu sa još jednom članicom koja bi se priključila osovini Mađarska – Slovačka. Zaista, rizikuje li Unija da davanjem prava veta Crnoj Gori, uz Orbana, Fica (i Vučića), dobije još jednog nelojalnog člana, bliskog Donaldu Trampu ili Rusiji, svejedno?

Rizikuje li Unija da davanjem prava veta Crnoj Gori, uz Orbana, Fica (i Vučića), dobije još jednog nelojalnog člana, bliskog Donaldu Trampu ili Rusiji, svejedno?

Picula, međutim, kaže da će Crna Gora postati „mjerilo za buduće proširenje“. Tako mi takvog mjerila.

Želi li EU da promijeni Crnu Goru?

Crna Gora se danas nalazi u neobičnoj poziciji. Sa jedne strane, ona je formalno najbliža članstvu u EU. Sa druge strane, unutrašnje institucije, političke podjele i spore reforme često ostavljaju utisak da država još nije dostigla nivo funkcionalnosti koji je nekada bio podrazumijevan za nove članice.

Možda je zato pravo pitanje danas nešto drugačije od onog koje se postavljalo prije 20 godina. Nije više dovoljno pitati je li Crna Gora spremna za EU. Jednako važno je i pitanje da li je proces proširenja ostao vjeran svojoj prvobitnoj svrsi – da kroz stroge standarde zaista mijenja društva koja žele da postanu dio evropskog projekta.

Jer, ako taj proces izgubi svoju transformativnu snagu, onda će i ideja evropskih integracija postepeno izgubiti ono što ju je nekad činilo najprivlačnijom: uvjerenje da je nužno ispuniti kriterijume da bi se postalo članicom.

Jer, Crna Gora jeste najdalje odmakla, ali već godinama stoji u mjestu (poglavlja 23 i 24). To stvara utisak da se može i bez stvarnih reformi.

Ranije (2004.) postojala su jasna pravila. Kriterijumi su bili strogi, a proces brži. Danas: kriterijumi su formalno stroži, ali je primjena neujednačena. Politika često prevagne nad principima. Standardi nijesu manji, ali su manje dosljedno primjenjeni.

Nova vlast u Crnoj Gori svojim potezima u funkciji razdržavljenja zemlje, uslovila je pad povjerenja u institucije i stvorila utisak da reforme postoje samo na papiru.

Za to vrijeme, EU više ne djeluje kao strogi učitelj koji postavlja standarde, već kao pragmatični partner koji je spreman da zatvori oči pred nedovršenim reformama – ako je politički interes dovoljno jak.

No, uprkos prividu da je stvar gotova, jasno je: EU i dalje nije primila Crnu Goru. To valjda znači da uslovi ipak postoje. Reforme su spore, ali odgovornost nije samo na Crnoj Gori nego i na EU koja ćuti na neke antievropske poteze vlasti. A građani kao građani: oni žele u EU, ali ne i bolne reforme. Ili im je svejedno.

Uostalom, nijesu ni oni drugi mnogo drugačiji od nas po pitanju članstva u EU: i Island bi, sine, ali ne daju ribari.