Kloniranje sluganstva

Piše: Nebojša Redžić

Do juče, mislio sam da je jedino što veže novog predsjednika Crne nam Gore Jakova Milatovića sa Momirom Bulatovićem to što su obojica napadnuti na Cetinju. Momir 1993. godine kada je zajedno sa kolegom po podaništvu Beogradu Brankom Kostićem stigao u Prijestonicu, Jakov nekoliko dana uoči nedavnih predsjedničkih izbora, kada je prošao „toplog zeca“ na ulazu u kafanu gdje je održao promociju.

Ipak sam se prevario. Ne veže ih samo cetinjska epizoda. Milatovićev tvit posvećen četvrtoj godišnjici Momirove smrti, priča je o podaništvu, dosljednosti u izdaji i priznanju da život „nenametljivo posvećen Crnoj Gori“ može sadržati nametljivo služenje tuđinu. Otprilike, kao uputstvo za vlastito djelovanje.

Da fakti, kao i obično, nijesu na Milatovićevoj strani, govore fragmenti iz Bulatovićevog predsjednikovanja Crnom Gorom, iz kojih jasno proizilazi da je ono što mu je najviše nedostajalo kao državniku – upravo politička dosljednost. Jer, Momir je varirao od suvereniste do lutke na koncu Slobodana Miloševića, od onoga koji kaže da „ne treba ni da imamo vlast ako je kriterijum dobre vlasti, poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda“, do onoga koji revnosno i više od traženog, radi upravo po tom diktatu.

Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je prihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to tada svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame, u kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bio bi izolovan i oslabljen.

Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja. Ispred njegove zgrade u blizini OŠ “Sutjeska” bila su parkirana vojna vozila, na njega su grmili svi crnogorski Srbi, prijećeno mu je smrću. Bulatović je ubrzo povukao potpis.

Pokušaj otklona desio se i uoči stvaranja SR Jugoslavije. Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tražene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektiviteta Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari – Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je minimalizovan. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. Rođena je SRJ, na Žabljaku još brže napisan Ustav. Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Toliko o Bulatovićevoj dosljednosti. Ali, ne zamjerite Jakovu. On je tada imao svega šest godina, a istoriju koju je u školi učio, pisali su velikosrpski istoričari. Onu koju poznaje danas, želio bi da revidira.

Brine, međutim, nešto drugo. Tek što je stupio na dužnost, a već je taktove „Moravca“ sa nedavne proslave svoje stranke, pretočio u riječi. Zaboga, zašto je sudbina malene, ali ponosite države koja je nekada prkosila najmoćnijim silama svijeta i krvlju čuvala svoje pravo na postojanje, da u ovim vremenima ima bezlične lidere, lišene ljudskog dostojanstva i časti? Kako to da nakon Momira Bulatovića kojeg je Slobodan Milošević najprije tajno snimao sa animir damama u hotelu Interkontinental i potom tim snimcima ucjenjivao, a kasnije ga tjerao da prolazi kroz detektor metala kada ulazi u njegovu rezidenciju da bi ga što više ponizio, dobija jednako takvog nasljednika, da ne kažem klona, u liku mlađanog Jakova? Mladića koji je veoma rano pobjegao iz Crne Gore na školovanje u inostranstvo, upravo zbog produkata Bulatovićevog predsjednikovanja kakvi su rat, sankcije, glad i propast svih vrijednosti?!

Bulatović u djelu “Pravila ćutanja” nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sijenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“.

Nema nikakve sumnje da će Milatović, upravo iz ove činjenice, izvući zaključak da biti posluga mentoru iz Beograda, nije nikakav grijeh. Bulatović je, zapravo, izdaju izdigao na pijedestal vrline, a Jakov Milatović to bespogovorno prihvatio kao neminovnost. Uostalom, ne ide li uskoro na noge Aleksandru Vučiću na novi raport o posrnuću Crne Gore?! Ili po nove instrukcije kako je dodatno srozati i dokrajčiti, upravo po mjeri akademika SANU iz Francuske 7?

Istina, još je rano da se Jakov pohvali poput Momira koji je kao predsjednik Savezne vlade ponosito brujao: „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Za one koji ne znaju, Bulatović je 1999. godine, kao tzv. savezni premijer, proglasio ratno stanje i državu, od Novog Sada do Murina, odveo u bespotrebnu pogibiju. No, možda će Jakov Milatović, kada poput Momira bude jednom pisao memoare, moći da se pohvali da je Crnu Goru izveo iz NATO-a.

Kao veliku vrijednost u sluganstvu Miloševiću, Bulatović je u podaničkom zanosu, o “balkanskom kasapinu” znao reći: „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“. Kao čovjek tzv. SPC, njen apostol i vjernik crkve Srbije, Milatović još nije izgovorio, ali je u mislima sasvim sigurno već formulisao rečenicu o veličini i vrijednosti Dritana Abazovića koji je potpisao “temeljni ugovor”. Samo da je na liniji izgradnje Srpskog sveta koji se u Bulatovićevo vrijeme označavao kodnim imenom “Velika Srbija”. Sa granicama kod Karlovca, Karlobaga i Virovitice.

I da: Bulatović je sve svoje ratove izgubio. Nikada nije uspio ni da realizuje svoje strateške političke ciljeve. Sa stanovišta državnih interesa, dobro je što nije, jer da je uspio, danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.  Jedino tim ciljevima, ostao je dosljedan do kraja, koliko god bili pogubni i po njega i po državu kojoj je, nažalost, bio na čelu.

Ako sumiramo njegove učinke, Momir Bulatović je bio predsjednik, koji to nije. Predsjednik suvereno donosi odluke, u okviru Ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, nije donio nijednu takvu odluku. Preciznije, bio je namjesnik za Crnu Goru, sprovodilac Miloševićeve volje, a ne donosilac odluka. Nikada nije izašao iz zadatog okvira. Ali, Jakov Milatović mu se ipak divi. Vjerovatno zato što ni sam ne namjerava da pređe tu crvenu liniju koja državnika dijeli od poslušnika.

Momir Bulatović je bio korektan politički protivnik, sa tužnom ljudskom i političkom sudbinom. Ali, oni koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni stub, žrtvu nepravednog međunarodnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Jedan od takvih, svjesno ili ne, iz neznanja ili prljave namjere, jeste i novoizabrani predsjednik Crne Gore.

Za kraj, citiraću Bulatovićevu misao sa kojom sam saglasan: “U Crnoj Gori ima nešto zajedničko i onima koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i onima koji se izjašnjavaju kao Srbi. I jedni i drugi hoće da dođu u Beograd. Dakle, tu se ništa nije promijenilo – Beograd je i dalje glavni grad svim Crnogorcima. Nadam se da su mlade generacije pametnije i bolje i da su učile na našim glupostima. Mi smo potrošili sva glupa rješenja, sada je red na njih da nađu neka pametna”.