Ko se boji crnogorskog nacionalizma?

Piše: Nebojša Redžić

Crnogorski nacionalizam, kako ga razumije značajan dio građana, nije ideologija ugrožavanja drugih, već mehanizam samoodbrane malog naroda, okruženog velikodržavnim projektima u regionu. On ovdje ima funkciju očuvanja, a ne dominacije. 

No, kako se zalagati za buđenje najfinije verzije Crnogorstva, ili crnogorskog nacionalizma kada unutar države postoje dvije, teško premostive prepreke? Jedna su oni koji ne priznaju nezavisnost Crne Gore, osporavaju pravo na postojanje države i crnogorske nacije, pa samim tim osporavaju i pomen pojma Crnogorstvo. Drugi, još opasniji su oni koji u suludoj namjeri da budu „građani“, a ne Crnogorci, idu čak dotle da nesvjesno negiraju crnogorsku naciju želeći nekakvu imaginarnu „građansku državu“.

Kako god, u Crnoj Gori se pojam nacionalizma često koristi kao optužba, a rijetko kao predmet ozbiljne analize. Kao da je svaka nacionalna svijest unaprijed sumnjiva, a svako insistiranje na identitetu – opasno. A nije. Naročito ne u slučaju crnogorskog nacionalizma, koji je u svojoj suštini prije svega odbrambeni refleks, a ne ideološki projekat dominacije nad drugima. 

Crnogorski nacionalizam nije nastao iz želje da se nekome nešto otme, već iz potrebe da se odbrani ono što je decenijama osporavano: pravo na ime, jezik, crkvu, istorijsko pamćenje i državu. U tom smislu, on je bliži onome što Francuzi nazivaju republicanisme patriotique – nacionalnom osjećanju koje ne isključuje druge, već povezuje građane oko zajedničke države i njenih institucija. U Francuskoj, nacionalizam se ne svodi na ekstremizam: on ima svoju patriotsku dimenziju. Zašto bi u Crnoj Gori bilo drugačije?

Ljudi koji se deklarišu kao crnogorski nacionalisti, u velikoj većini ne misle zlo nikome – ni Srbima, ni Bošnjacima, ni Albancima, ni Hrvatima, niti bilo kome u regionu. Njihov nacionalizam nije usmjeren protiv, već za: za Crnu Goru kao nezavisnu, multietničku državu. To nije nacionalizam krvi i tla, već nacionalizam njegovanja vjekovne tradicije i kulture crnogorskog naroda, nacionalizam političke pripadnosti i lojalnosti državi. 

Naravno, kao i svuda, postoje oni nešto ekstremniji. Ali, oni ne određuju suštinu. Ako bismo po istom kriterijumu sudili francuskom, italijanskom ili bilo kojem drugom nacionalizmu, došli bismo do apsurda da je svaka nacionalna ideja sama po sebi opasna. A nije. Opasan je samo onaj nacionalizam koji želi da izbriše druge. Recimo, onaj velikosrpski. Crnogorski, u svom preovlađujućem obliku, želi samo jedno: da Crna Gora bude svoja.

Stoga, nacionalna svijest u Crnoj Gori nije prijetnja, već politička potreba. Ona ne traži tuđe, ali ne da na svoje. Ona znači njegovanje crnogorskog identiteta, jezika, kulture, crkve, istorije i državnosti. U tom smislu, ona je emancipatorski, kulturni nacionalizam koji nema u sebi ništa sporno. Ona traži razumijevanje i poštovanje, a ne nelagodu i otpor. Defanzivan je, identitetski i nije agresivan i isključiv. Iza njega ne ostaju rijeke krvi, čak nijedna dječja suza. Prevashodno je odgovor na velikodržavne projekte iz okruženja, posebno na onaj „bratski“. Ne teži za širenjem, dominacijom i ugrožavanjem drugih. Isključuje teritorijalne, demografske ili političke pretenzije prema bilo kome. I po tome se razlikuje. 

Da li bi i oni danas bili stigmatizovani jer su Crnogorci?

Jer, kada bi crnogorski nacionalizam istakao potrebu za obnovom, recimo, Bodinovog carstva, koje je bilo nekoliko puta veće i trajalo duplo duže od Dušanovog (sa kojim je krenula obnova srpskog nacionalizma 1988.), onda bi to bio problem. Problem bi bio i kada bismo tražili Metohiju, Skadar ili Dubrovnik koji je nekada bio u sastavu Zetske banovine. Ali, Crnogorci to ne žele. Njima je dovoljno ono malo, svoje. Uz sve, on ne teži etničkom ekskluzivizmu, ne traži neprijatelje, već hoće opstanak. On nije prijetnja, nego odbrana. Ima funkciju očuvanja, a ne dominacije. Inkluzivan je i teži saradnji i zajedništvu sa manje brojnim narodima. 

Crnogorstvu u današnjem poimanju potreban je emancipatorski, ohrabrujući i otporan efekat, potrebno mu je buđenje nacionalne svijesti i samopouzdanje. On brani pravo da budemo svoji, a ne da vladamo drugima. Biti Crnogorac nije opasno po druge.

I zato, kucnuo je čas da bez bojazni, straha od odmazde ili etikatiranja, svaki Crnogorac može samosvjesno i dostojanstveno da kaže: ja sam crnogorski nacionalista.