Ko sije mržnju po Crnoj Gori?

Piše: Milenko A. Perović

Javni prostor Crne Gore prepun je mržnje. Iz godine u godinu, mržnje je u njemu sve više. Sve je agresivnija, otrovnija i opasnija po društvenu atmosferu, građanski mir i bezbjednost države. Glavna meta mržnje su pripadnici većine nacionalnih zajednica.

Mnogi primjećuju ovo bujanje mržnje i izražavaju zabrinutost zbog toga. No, malo ko je spreman da javno imenuje adresante i adresate mržnje, „pošiljaoce“ i „primaoce,“ tj. mete mržnje!

Po održanje zdravlja društva i njegovu odbranu nema nikakve koristi od apstraktnog i moralizatorskog ronjenja krokodilskih suza zbog širenja mržnje. Naprotiv, ono skriva evidentnu činjenicu da glavni izvor društvene mržnje ne postoji samoniklo ni spontano, nego je svjesno proizveden, kontrolisan i vođen krajnje štetnim namjerama protiv Crne Gore.

Kao i u drugim društvima, u Crnoj Gori se prepoznaju brojni pokretači mržnje u javnom prostoru. Međutim, glavnu struju društvene mržnje u njoj ne stvaraju niti pokreću klasični socijalni, psihološki ni psihopatološki činioci. U njoj je dominantan onaj pokretač mržnje koji ima krajnje destruktivni karakter s potencijalom da zavrgne teške i masovne zločine. Taj pokretač je velikosrpska politička i ideološka strategija mržnje. Ona je primarno usmjerena na proizvodnju mržnje u međunacionalnim odnosima.

Ovu je tvrdnju moguće dokazati pažljivim propitivanjem problem ko od oficijelnih i neoficijelnih predstavnika i pripadnika nacionalnih zajednica u Crnoj Gori javno proizvodi i širi međunacionalnu mržnju. Ko u potonjih trideset godine sve više podiže intenzitet svoje mržnje prema pripadnicima drugih ncionalnih zajednica? Ko gura Crnu Goru u međunacionalne sukobe visokog intenziteta koji bi mogli kulminirati u građanskom ratu?

Da li je u potonjih tridest godina zabilježen bar jedan slučaj da je neko s pozicija „crnogorskog nacionalizma“ incidentno demonstrirao svoju mržnju prema pripadnicima drugih naroda u Crnoj Gori? Da li je s pozicija „crnogorskog nacionalizma“ bilo ko, bilo kad i bilo đe pokretao organizovane kampanje mržnje prema Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Muslimanima ili Albancima u Crnoj Gori?

Oba su odgovora odrična. ”Crnogorski nacionalizam” postoji samo kao podla laž zgotovljena u nacionalističkoj kuhinji Dobrice Ćosića. Izmišljena je ona da bi se kako-tako našao casus belli protiv emancijapcije Crnogoraca i državne samostalnosti Crne Gore. Njegovu podlu laž već dvije decenije ”reemituju” u Crnoj Gori ”medijski tajkun” i njegovi pseudo-medijski i pseudo-intelektualni klonovi i klovnovi motivisani vrećama velikosrpskih dinara!

Crnogorski nacionalizam ne postoji! Ne postoji kolektivna mržnja Crnogoraca prema pripadnicima drugih naroda u Crnoj Gori. Ako neki Crnogorac počne pokazivati mržnju prema drugima, najpouzdaniji je to znak da je krenuo u proces konverzije u velikosrbina! Istinski djelatni ljudi ne mrze! Mržnja je potrebna nedjelatnim, nesposobnim i frustriranim nesretnicima! Potrebna je i regrutima koji su mobilisani da lakše ginu za interese hohštaplera!

U crnogorskoj povijesti postojao je samo jedan specifični racionalizovani i mobilizatorski tip mržnje. Služila je takva mržnja kao dio psihološkog mehanizma za odlučniju odbranu vlastite lične, nacionalne i državne slobode od spoljašnjih osvajača! Kad je prestajala opasnost po Crnu Goru od osvajača, prestajala je i mržnja prema njemu. Nije li to najbolje pokazao knjaz Nikola pjesmom Turčinu (Što te ruže, lafe stari/ istočnoga care sv’jeta)!

Da li je u potonjih trideset godina bilo slučajeva ili organizovanih kampanja mržnje s pozicije „bošnjačkog nacionalizma“ prema drugim narodima, grupama ili pojedincima u Crnoj Gori? Nije poznato da je toga bilo! Naprotiv, ni užasne devedesete godine – kad je sve bošnjačko i sve muslimansko u Crnoj Gori bitisalo pod strašnom prijetnjom etničkog čišćenja – nijesu kod crnogorskih Bošnjaka pokrenule destruktivnu silu mržnje prema drugima. Nijesu oni pokazali mržnju čak ni prema onima koji su im u tom olovnim godinama direktno prijetili, a na više mjesta i zlo činili!

Da nijesu možda „muslimanski nacionalizam“ ili „islamski fundamentalizam“ pokretači međunacionalne i međuvjerske mržnje u Crnoj Gori? Nijesu zabilježeni slučajevi ni tendencije da se s ovih nacionalnih i vjerskih pozicija omrazom udara na druge nacije i vjerske grupe ni na temelje Crne Gore.

Širi li ko Crnom Gorom mržnju u ime „albanskog nacionalizma?“  Osim u izolovanim slučajevima, da li je ideologija „prirodne Albanije“ u javni prostor Crne Gore dodala šta krupno od nacionalne mržnje i netrpeljivosti? Je li ko zamrzio Albance zbog toga što je jedan – koji se predstavlja kao etnički Albanac – s pozicije državnog premijera nanio strahovito velike štete Crnoj Gori i Crnogorcima? I ovđe su odgovori odrični! Odrični su oni i ako se ko pita da li se s prostora Boke uz lovćenske visine i dalje po Crnoj Gori širi mržnja s pozicija „hrvatskog nacionalizma.“

Ako iz redova crnogorske, bošnjačke, muslimanske, albanske i hrvatske nacije u javni prostor ne dolazi međunacionalna ni međuvjerska mržnja, ko je onda adresant goleme mržnje koja uveliko danas pritiska Crnu Goru? Ko su adresanti te mržnje?

Jedini adresant, tj. proizvođač i „pošiljalac“ ultranacionalističke mržnje su velikosrpski nacionalisti. Mržnju šire kako „crnogorski“ velikosrbi, tako i oni koji im sekundiraju iz Srbije! Gotovo da nije moguće u potonjih trideset godina naći bilo koji oblik ispoljavanja pripadnosti „srpstvu“ u Crnoj Gori, a da on nije bio praćen netrpeljivošću i mržnjom prema drugima.

Zašto velikosrbi oko sebe siju mržnju?

Prvi razlog potiče iz prirode svakoga nacionalizma. Kad pređe prag benigne „navijačke“ pristrasnosti, svakom nacionalizmu imanentna je mržnja prema drugim nacijama. „Neprijatelj“ mu je svako ko je na putu njegovom rastrostiranju i želji za otimanjem tuđega. Što je nacionalizam radikalniji, mržnja koju širi oko sebe je teža, opakija i smrtonosnija. Nacifašizam je emocionalni sistem apsolutne mržnje!

No, mržnja nosi sa sobom teško prokletstvo! Sve što mrzitelj snažnije mrzi objekt svoje mržnje, sve je veća vjerovatnoća da će mu se mržnja posuvratiti i rasmahati kao patologija samomržnje! Mržnja može ubiti onoga ko je njen predmet. Samoga mrzitelja može izmučiti i dovesti do ludila i suicida!

Velikosrski nacionalizam po drugi put u potonjih trideset i nekoliko godina poprima nacifašistički oblik. S njim se nužno pojavljuju i najradikalniji oblici mržnje. Pojavljuje se mržnja u totalitetu vlastite patologije. Glavni adresati velikosrpske mržnje u Crnoj Gori su Crnogorci. Odmah za njima visoki status adresata mržnje imaju Bošnjaci, Hrvati, Albanci i Muslimani!

Drugi razlog koji pokreće sijače mržnje pokazuje se u faktumu da je mržnja efikasno psihopatološko sredstvo regrutacije „poniženih i uvrijeđenih“ bijednika da budu topovsko meso u ostvarivanju interesa svojih nacionalističkih tribuna. Raspirivanjem mržnje oni provode nacionalističku i klerofašističku homogenizaciju tih bijednika. Jednako, mržnjom oni zastrašuju pripadnike drugih nacija i vjera te s najmanje truda – ako mržnja sama po sebi nije najstrašniji trud – osvajaju ljudske duše i tuđe teritorije!

Svako ko je mrzio druge onako kako umiju mrzjeti velikosrbi, na kraju se otrovao vlastitom mržnjom. Kažu ljudi da se i škorpiji dešava da od silnog bijesa počne ujedati i trovati samu sebe!