Kome smetaju Crnogorci?

Piše: Nebojša Redžić

Prije tačno tri godine, trobojke države Srbije sa kojima su kao simbolom svoje pobjede defilovali „oslobodioci“, trebalo je da nam stave do znanja kakvu Crnu Goru žele oni koji su htjeli smjenu vlasti. U vrijeme dok je projekat „srpskog svijeta“ dobijao svoje obrise u glavama velikosrpskih ideologa, pobjeda snaga bliskih zvaničnom Beogradu, trebalo je da ponudi nagovještaj kako za ostvarenje sna „tvrdih“ Srba više ne postoje prepreke.

No, nešto se u međuvremenu zakomplikovalo. Ni tri Vlade u tri godine, uprkos brojnim nesojlucima njihovih lidera u čemu je prednjačio omaleni Dritan Abazović, nijesu ponudile ono što je Aleksandar Vučić želio. Ova treća – ni u nagovještajima. Inače, ne bi predsjednik svih Srba urlao i kukumavčio da Srbi, eto, ni nakon svega nijesu poželjni u Vladi Crne Gore.

Već sam se u ranijim prilikama pitao da li je Vučić neznaven ili se pravi blesav kada misli da su oni Srbi koje predvode Mandić i Knežević jedini pravi, nepatvoreni. No, shvatio sam u međuvremenu da on Srbima naziva jedino one koji ga bespogovorno slijede i slušaju, oni koje je podmazao pozamašnim novčanim svotama i kojima je dao zadatak da uložena sredstva moraju opravdati. Jedino takvi, za njega su dostojni nosioci imena serbskoga i zastave im poklonjene od sultana Mahmuda II.

Dok Milojko Spajić muke muči da sastavi Vladu bez bivšeg DF-a (Vučić bi rekao – bez Srba), a njegov partijski kolega sa mjesta predsjednika države poručuje da bi to „radio drugačije“, izvjesno je da je nagovješteni sastav Vlade krunski dokaz da je koncept građanske Crne Gore doživio svoj konačni krah. Ta, Ustavom definisana kategorija, samo je jedna od Ustavnih normi koja nikada nije zaživjela u praksi, ali je – što je apsurdnije od svega – mnogi akteri političke scene neumorno prizivaju iz svojih nacionalnih rovova.

Tu su čak politički Srbi koji je u Crnoj Gori tridesetak procenata – najkorektniji. Oni, niti pominju, niti žele tu građansku Crnu Goru i za njih je ona samo jedan od nemušto zamišljenih elemenata državno – pravnog provizorijuma zvanog Crna Gora. Naravno, za njih je Crna Gora – srpska država i oni tu nemaju dileme, koliko god to bilo daleko od realnosti, od istine i od realizacije.

No, zato Bošnjačka stranka, siguran budući konstituent Spajićeve Vlade neumorno pominje „građansku“ Crnu Goru i čak (uz posrnuli DPS) prednjači u težnji da tako definiše državu u kojoj djeluju kao nacionalna stranka! Zaista, kog đavola su se Bošnjaci organizovali i nikada kao na posljednjim izborima homogenizovali kao pripadnici svoje nacionalne zajednice, kada toliko žude, vape i čeznu za „građanskom“ Crnom Gorom? Ima ona jedna, podgorička, kada staropodgoričanin sa nevjericom sluša sagovornika koji dugo priča bez smisla, a onda izusti samo: „sprdaš li se to?“ E, takvo pitanje zavrjeđuju svi oni koji pripadaju Bošnjačkoj stranci, a onako uvjerljivo govore o „građanskoj“ Crnoj Gori.

Crnogorac, ko to bješe?

S vremena na vrijeme, čućete i po nekog iz albanskih nacionalnih stranaka da drvi o „građanskoj“ Crnoj Gori, mada to čine oni dobronamjerniji, oni koji ne sanjaju Veliku Albaniju i crnogorske teritorije u njoj. Ipak, ako pitate lidere albanskih stranaka, oni bi „građanskoj“ Crnoj Gori mogli „želju trpjet“, jer su im za sada mnogo bitnija njihova manjinska prava, ili principi kakva je „afirmativna akcija“. Slično je i sa Hrvatima, mada su oni – da li zbog toga što ih je brojčano malo – najdobronamjerniji prema Crnoj Gori od svih nacionalnih zajednica.

Gdje su u svemu tome nesrećni Crnogorci, pitanje je za milion dolara. Kud nestadoše, zašto ćute, žele li da opstanu, koliko ih je, znaju li – kukala im majka – da su im preci ostavili ovu državu dobijenu krvlju i mačem da je čuvaju i njeguju, da odole tuđinu i asimilatoru, da je vole i brane kao što su oni?

Umjesto da na temeljima tradicije i kulture, velikih pobjeda u ratu i sakralnog blaga stečenog u rijetkim periodima mira Crnogorci slijede svoje pretke, oni su se pretvorili u bezličnu masu, nestabilnu i povodljivu, koju svaki čobanin može preveslati na svoju stranu, razbaštiniti ih, uzeti im ime ili ih preimenovati u drugu nacionalnu skupinu.

Već sam dosadio podsjećajući da je DPS, kada je 1989. godine (pod imenom SKCG) uzeo vlast, zetekao u Crnoj Gori 3,3 odsto nacionalnih Srba sa popisa iz 1981. godine, a da je ispraćen u političku prošlost sa preko 30 odsto pripadnika ove vještačke nacionalne skupine, koja je nastala od odrođenih i asimilovanih Crnogorca.

U minulim godinama, nije bilo većeg i istrajnijeg zagovornika „građanske“ Crne Gore od DPS-a i njegovog koalicionog partnera SDP-a. Zašto su u vremenima kada su čvrsto držali sve poluge vlasti tako silno željeli da od nacionalnih zajednica koje žive u Crnoj Gori, a posebno od Crnogoraca, načine građane, vjerujem da i sami teško imaju dobar odgovor.

Ne sumnjajući, ipak, u plemenitost ideje „građanske“ Crne Gore, podsjetiću da u Ustavu iz 2007. godine nema odrednice da je Crna Gora država crnogorskog naroda. A autorstvom u tom Ustavu hvale se mnogi sudionici ovog vremena, ponajviše Ranko Krivokapić. No, Ustav iz 1992. godine, na brzinu napisan na Žabljaku – i to u vrijeme kada je Crna Gora bila sastavni dio tzv. SRJ – u prvom stavu preambule kojom se taj najviši pravni akt proglašava, pominje da se to čini „na osnovu istorijskog prava cmogorskog naroda na sopstvenu državu stečenog u vjekovnim borbama za slobodu”!

Dakle, ono što su 1992. godine mogli nejaki i neugledni ustavotvorci iz Crne Gore koji su na Žabljaku pokušali parirati srpskim ustavnim ekspertima, nijesu mogli, ili nijesu htjeli pisci Ustava iz 2007. godine u tek izvojevanoj nezavisnoj Crnoj Gori!

Crnogorci kao smetnja

Ne sporim dobronamjernost i plemenitost ideje “građanske” Crne Gore. Pogotovo kada se zna da su zagovornici tog koncepta ljudi koji su politički i ideološki stasavali u komunizmu. Građanska Crna Gora tu mu dođe kao nekakav nadomjestak, zamjena za parolu bratstvo – jedinstvo koju smo kao djeca komunizma morali uzvikivati u svim prilikama i neprilikama koje su tada činile naš život “bezbrižnim”.

No, kada se zna da je koncept bratstvo – jedinstvo doživio krah, a država u kojoj je zagovarano nestala u rijekama krvi, onda je još manje jasno kako je takva nebuloza nekome mogla poslužiti kao uzor.

Upravo je ta, “građanska” Crna Gora obezličila najbrojniju nacionalnu grupaciju u multietničkoj Crnoj Gori. Gotovo da je postojao konsenzus o tome da Crnogorce treba zadržati jedino kao folklornu odrednicu. Nikako nacionalnu! Dok su se svi ostali borili za prava svojih naciona, dok su Crnogorci vještački preimenovani u Srbe, a Albanci, Bošnjaci i Hrvati uspijevali da se izbore za svoja manjinska prava, organski Crnogorci bili su osuđeni na nestajanje. Baš kao u završnoj fazi komunizma, kada su glavni neprijatelj Titove tvorevine za crnogorske komuniste bili “crnogorski separatisti” poput Sava Brkovića, Špira Kulišića i autora časopisa “Ars”, tako je i nezavisna Crna Gora nakon 2007. godine svakog “tvrdog” Crnogorca proglašavala za opasnost po društvo, kao “ekstremistu” i nepoželjnog člana zajednice kome ne treba dati ni posao, ni ljudska prava.

Dok su novokomponovani Srbi, sve kukajući da su proganjani i ugnjetavani, dobijali poslove u javnom sektoru, posebno u vojsci i policiji, oni Crnogorci koji se nijesu htjeli odreći sebe, tjerani su da postanu “građani” ako misle da dobiju pravo na egzistenciju.

Tako je Crna Gora vremenom postala država Srba, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i građana. Ovi potonji, kada ih niko nepoznat ne čuje, kazivali bi se kao Crnogorci. Sa strahom da ih neko sa “ušnog” ne oda i proglasi za remetilački faktor u društvu. Činbenici bivšeg sistema, smatrali su da će građanska Crna Gora u njihovoj izvedbi biti država srećnih ljudi u kojoj će oni vladati vječno.

Da podsjetim: građanske države ne postoje nigdje na svijetu. Sve države koje su formirale stare etničke nacije, imaju ime po narodu koji ih je formirao: Francuska, Italija, Danska, Crna Gora, Burma, Tajland, Laos…Nijedna se ne zove “Građanija”. Dakle, jedna etnička grupacija obilježava ove države, daje im miris i ukus. Političke nacije kakve su SAD, Brazil i druge, formirane su od mnogih etničkih grupa. Ali je i njima etnički pečat utisnula etnička nacija koja ih je stvorila: Amerikancima Engleska, Brazilu Portugalija.

Lako je, dakle, ukapirati da se nametanjem “građanštine” željela obezličiti i obesmisliti nacija koja je stvorila i kroz vjekove sačuvala Crnu Goru. Još je lakše spoznati da eliminisanje Crnogoraca kao dominantne etničke skupine, odgovara svim ostalim etničkim zajednicama u Crnoj Gori jer se tako osjećaju važnijim i moćnijim. Etnički Crnogorci, postali su smetnja svima, osim onim ljudima koje i danas nadahnjuje težnja predaka da se izbore za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

Sve to, odražava se i danas, dok Milojko Spajić pokušava sastaviti Vladu. Srbi se batrgaju, pokušavajući da jedne pripadnike te vještačke, političke tvorevine, nametnu kao važnije od pripadnika te iste grupacije koji nijesu na Vučićevom platnom spisku. Bošnjaci i Albanci su nesporni konstituenti svake Vlade, Hrvati vjerovatni. Jedino niđe nema Crnogoraca. Čak ni onih par koje bi Spajiću mogle da ponude Socijaldemokrate.

Oni koji prigovaraju SD-u da su nepoželjni jer su tradicionalni partner DPS-a, otkrivaju nam suštinu stvari. To što su i Bošnjačka i albanske stranke takođe tradicionalni partneri DPS-a, njima ne smeta. Dakle, nije problem u partnerstvu, već u činjenici da se radi o Crnogorcima. A Crnogorci su i u novoj Vladi nepoželjni.

Što tu nije jasno?