CETINJE, POD OKUPACIJOM: Danas ništa nije završilo, danas je tek počelo

Sumnjam da bi vođa Pink Pantera – ma ko on bio – prilikom hapšenja nakon pljačke neke juvelirnice na Šanseliseu, imao ovakav tretman kakav su danas imali popovi Porfirije i Joanikije. Duge cijevi, gas maske, vrhunski profesionalci, pancir ćebe – sve je ličilo na sprovođenje kriminalaca na mjesto koje im po svim zakonima ovoga svijeta pripada.

Porfirije i Joanikije, naprotiv, nijesu došli na mjesto koje im, ni po ljudskim, ni po božanskim zakonima na bilo koji način pripada, ali su žarko željeli doći baš tu, da dotaknu svetinju i uteknu. Makar to obavili na način koji je rezervisan za vrhunske kriminalce.

A što je, ako ćemo pravo, Cetinjski manastir, do simbol njihovog lopovluka, metafora krađe crnogorske istorije i tradicije, svetinja za koje su intimno duboko svjesni da je nijesu dostojni?!

Čak je i njihova facijalna ekspresija savršeno odavala razloge dolaska: stigli su pod bajonetima, pod silom i prinudom, prkoseći čitavom jednom narodu koji je vijekovima stvarao ono što su oni namjerili da danas oskrnave. Za njih je sveti Cetinjski Manastir danas bio grdno sudilište, svjedok svih njihovih pohara i prevara, toponim koji ih – ako je ostalo išta ljudsko u njima- u besanim noćima podsjeća da su prevarili i Boga, samo da bi dovršili asimilaciju nesrećnih Crnogoraca i dokrajčili okupaciju Crne Gore.

Resursi prethodnog režima

Ako su najave da će danas, padne li Cetinje pasti i Crna Gora, bile tačne, onda su srpski popovi i njihovi vjerni podanici, odnosno maskote Dritan i Zdravko, obavili misiju. Oni su to htjeli po cijenu krvi, uprkos plaču crnogorskih majki, kontra zdravom razumu. Slijedeći svoju slugansku misiju koju im je povjerio Beograd, spremni da zatru sve crnogorsko, oni su jurišali na Prijestonicu svim raspoloživim sredstvima, ne bi li je po Vučićevoj zapovijesti unizili i dokrajčili.

Počnemo li tražiti „zasluge“ za uspješno obavljen završni čin okupacije Crne Gore od strane slugu „srpskog sveta“, ne smijemo preskočiti ni zasluge prethodne vlasti.

Zapravo, gotovo sve što se juče i danas desilo u Prijestonici i oko nje, izvorište ima u višedecenijskoj nesposobnosti DPS-a da se suprotstavi asimilaciji Crnogoraca. Ako se o suprotstavljaju u prvoj deceniji te stranke, a bogme i kasnije, uopšte može govoriti.

Priznali to ili ne, Cetinje je danas, uz pomoć resursa prethodnog režima – okupirano (a okupacija je, valjda, ona situacija kada naoružani ljudi uspostave kontrolu nad gradom uprkos otporu lokalnog stanovništva).

Prvi resurs koji je stvorio DPS, a aktuelna vlast ga samo upotrijebila u svom naumu, jeste Srpska pravoslavna crkva. Takvo što, kada je DPS došao na vlast 1989. godine, u Crnoj Gori je postojalo samo u simboličkoj ravni. Oni su tu asimilatorsku organizaciju uzdigli, doveli joj mitropolita, gradili joj hramove, finansijski je podržavali, oslobodili je poreza, omogućili joj da pohara crnogorsku kulturnu baštinu i tu pljačku ozvaniči.

Drugi resurs su oni sa nacionalnom odrednicom – Srbi iz Crne Gore. DPS ih je, kada je došao na vlast, zatekao 3,3% sa tada aktuelnog popisa, a ostavio na čvrstih 30% sa tendencijom da ta brojka poraste. E, ti Srbi, koje je DPS gajio, zapošljavao, privilegovao na uštrb nacionalnih Crnogoraca, umjesto političke dodijelio im nacionalnu odrednicu…ti Srbi, danas su temelj nove vlasti.

Treći resurs koji je, o da, danas odigrao ključnu ulogu u operacionalizaciji okupacije, jeste represivni aparat. Do zuba naoružana, za rat i ubijanje spremna policija, rezultat je dugogodišnjeg predanog rada bivše vlasti. Ta policija, od DPS-a nije pripremana da brani državu, već njihovu vlast i zato je kadrovski popunjena kao nacionalno heterogena struktura koja reaguje jedino na miris novca.

Četvrti, valjda najznačajniji resurs iz koga proističu svi ostali, jeste država. Nju je DPS na dlanu predao novima, sve optužujući ih da hoće da je ugase i pripoje susjedu. Neće. Jer država je za bezlične, često površne i neznavene činbenike nove vlasti – sve. Razlog zbog čega postoje, način da svoje bezlične CV-je okite titulama „premijer“, „ministar“, „direktor ANB-a“ i slično.

Konačno, peti faktor koga bismo teško mogli označiti kao resurs, ali svakako kao zaostavštinu bivše vlasti, jeste hipoteka lopovluka koja je poslužila kao sjajno sredstvo diskreditacije otpora iskrenih nacionalnih Crnogoraca. Kada god bi ti časni, najčešće osiromašeni, a svakako obespravljeni ljudi pomenuli da su pod novim režimom dovedeni do zida kada je u pitanju nacionalni identitet, bili bi ućutkani optužbom da su stali u odbranu privilegija i bogatstva čelnika bivše vlasti.

Čak je i NATO helikopter kojim su Porfirije i Joanikije dovedeni i odvedeni sa Cetinja, zaostavština bivše vlasti.

Nije kraj, ovo je novi početak

Crna Gora je danas i definitivno vraćena u 90-te. Antidemokratska, antigrađanska, teokratska vlast nailazi na prećutnu podršku donedavno naklonjenih država, evropska Crna Gora je ostala bez podrške zapadnih saveznika, a podjele su nepomirljive i dovedene do granice pucanja.

Drugačija je samo beskrupuloznost novih gospodara – Dritan je drčniji i bezobzirniji od Mila, Joanikije siroviji i oholiji od Amfilohija. Svi mi koji smo smatrali da će pad DPS-a biti ljekovit i da je svaka smjena vlasti dobrodošla, danas shvatamo da svako zlo ima i goru varijantu.

Ako postoji nešto što će ona časna, patriotska Crna Gora izvući kao kapital iz cetinjskih događaja, jeste to da je homogenizovana i da je neučila da funkcioniše sama, bez vođe. Dočekala je i to da, uprkos optužbama da slijedi Đukanovića, suštinski Đukanović slijedi nju i povodi se za njenim ciljevima.

Brojke mogu da budu destimulativne: kako one koje govore o brojnosti druge strane, broju stanovnika države koja je toj strani inspirator i sponzor, pa onda one sa nekoliko posljednjih glasanja. Ali, te brojke su, sjetimo se, početkom 90-tih bile mnogo lošije i beznadežnije nego danas, pa smo stigli do 21. maja 2006.

Možda će cetinjski događaji označiti neko novo svitanje za crnogorsku Crnu Goru, jer iz svega, ona mora izaći jača. Na njenoj su strani univerzalne vrijednosti civilizacije koje baštini, na njenoj strani su vrijednosti građanskog društva, antifašizam, multietničnost. Na njenoj strani je istina.

I zato, danas okupirano Cetinje mora postati izviiskra neke nove zore. Jer, nijedna okupacija i asimilacija, nijedan nacizam i potezi povučeni silom i sa bajonetima, nikada nijesu imali dug rok trajanja.

Građanska, antifašistička Crna Gora mora shvatiti da današnji poraz nije njen kraj, već novi veliki početak.

Nebojša Redžić