Jahač je tresnuo o zemlju

piše: Željko Vukmirović

Sve je učinio što je do njega. I završio vojsku za 15 dana i skakao padobranom sa visine od pola metra. I uzeo onih 205 hiljada eura od ženine tetke. I sa nabrijanom facom klimoglavio u društvu Patruševa i Šojgua. Postao je neko. I nešto.

O tome šta je sve to postao Aleksandar Vulin, prešavši zapažen karijerni put od Titovog pionira i ljevičara do radikalnog srpskog desničara, zaista je posebna priča. Zato i ne čudi njegovo nedavno omalovažavanje Crne Gore koju prepoznaje kao tradicionalnog srpskog neprijatelja i za koju mu ne treba nikakvo naoružanje već samo – konjica.

I eto ti stare frustracije u funkciji. Kao mlađani ljevičar Vulin je morao da zna čuvenu pjesmu Vladimira Nazora “Titov naprijed”. Jeste, baš onu koja počinje riječima – “drug Tito jaše na čelu kolone…”.

A onda jedno komleksaško umišljanje i nije naročito spektakularna stvar. Vulin je samo poželio da zajaše.

I dok se on opredijelio za konja, potporu mu je obezbjedio srpski predsjednik Vučić koji preferira ulogu vuka, samotnjaka. A to je već, priznaćete, rijetka životinja. Ipak, sve to sa životinjskim svijetom u verziji srpskih političara je ispalo najobičnije glumatanje i budalaština.

Istina je neumoljiva. A kombinatorika uspostavljanja nove srpske vlasti itekako zavisi od savjeta koji pristižu sa Zapada. Vuk samotnjak će morati da smanji doživljaj i vrati se u bazično krdo. I oko toga nema pogađanja. A nema pogađanja ni u vezi Vulina. Ukratko, za njega nema mjesta. Zato i ne čudi pisanje beogradskih medija koji otkrivaju kako mu se obezbjeđuje ugodno sklanjanje na neku ambasadorsku poziciju. Recimo, Kina. Pa, tamo neka jaše.

U Srbiji je završio misiju. Kao niko. I ništa.

Još samo da sjaše sa grbače Balkana.