Jedan potpuno nebitan lik

Piše: Balša Knežević

Postoje ljudi sa kojima se „upoznaš“ više puta, ali nikako da ih zapamtiš – bezlični, na prvi pogled bez karaktera, ili neke posebne osobine koja bi istakla njihovu individualnost… Ipak u suštini bolesno ambiciozni i spremni da iskoriste priliku da u mutnim vremenima isplivaju na površinu kao fekalije u zatalasanoj vodi, i zauzmu važan položaj u društvenoj hejerarhiji.

Čini se da je crnogorska politička scena puna takvih individua kojima se u ovim vremenima potpune vrjednosne inverzije ukazala prilika da izađu iz duboke sjenke mediokritetstva i komplekse niže vrijednosti liječe preko državne funkcije.

U normalnim društvima takve bezlične humanoidne manifestacije borile bi se za položaj samostalnog savjetnika ili starijeg referenta u nekoj korporaciji, ali u društvu apoteoze antivrijednosti i mediokritetstva, oni nažalost zauzimaju naviše političke ešalone… 

Ako bi morali da biramo paradigmu za društvenu pojavu opisanu u gornjih nekoliko redova, ne bi morali mnogo da tražimo. Jedan takav reprezent kaste bezličnosti ispod koje bjesni bura koncentrisane bolesne ambicije, ni kriv ni dužan došao na jedan od najznačajnijih državnih položaja. U pitanju je Jakov Milatović, u Crnoj Gori poznat kao slučajni predsjednik, koji je na tu funkciju došao samo zato što su korumpirani zapadni politički krugovi, podstaknuti velikosrpskim političko-finansijskim lobijima, odlučili da je potrebno smijeniti Mila Đukanovića.

Ima komplekse od Spajića

Politička impotencija mladog favorita uškopljenje zapadne birokratske mašinerije, po ko zna koji put je došla do izražaja juče, kada poslanici u Skupštini Crne Gore nijesu usvojili dnevni red čija je jedina tačka bila upravo Milatovićev predlog da se za sutkinju Ustavnog suda izabere advokatica Mirjana Vučinić.

Milatovića su u surovu realnost spoznaje sopstvene nemoći bacili oni koji su ga doveli na funkciju koju trenutno obavlja – Demokrate i Pokret Evropa sad (PES) iz kojeg je neslavno otplovio u političku opskurnost.

Jučerašnja epizoda bila je samo jedna u nizu iz serijala koji gledamo već par godina, gdje se dvojica glavnih protagonista, neopjevanih političkih diletanata – Milatović i njegova razuzdana srodna duša Milojko Spajić, takmiče u igri „čiji je veći“. Za sad Spajić odnosi pobjedu u gotovo svim okršajima, jer mu prednost daje superiorna moć laganja i izbjegavanja preuzimanja bilo kakve odgovornosti, dok čeka samo još jedno veliko ugrađivanje prije bjega u prekogranični raj vječitog ljeta i dobrog provoda.

Čak i lažljivi Spajić ispada mužjačina za nejakog Jakova, koji može samo da poruči da je šokiran ponašanjem premijera kada ne dođe na sjednicu Savjeta za odbranu i bezbjednost. Uz onu čuvenu opasku da mu se čak „ne javlja ni na telefon“…

Predsjednik države koji nema autoritet nad četiri odbornika

Zašto se nad Milatovićem ne bi iživljavao Spajić ili poslanici u Skupštini, kada je njime kao krpom mlatilo četiri odbornika nekakvog na brzinu sklepanog Pokreta za Podgoricu. U toj čuvenoj epizodi postalo je očigledno da Milatović nije mogao da stisne petlju, pokaže da nije politička krpa i krene u saradnju sa procrnogorskim blokom u Podgorici. Umjesto toga, njegova lista formirala je vlast sa istim onima koje je prije toga oborila u Podgorici i koje je u svakodnevno napadala tokom izborne kampanje pred izbore održane krajem septembra prošle godine.

Milatović je predsjednik koji se deklariše kao Crnogorac, ali kada ode u posjetu kod Vaseljenskog patrijarha, kurči se kako „smo zakonom o slobodi vjeroispovijesti i temeljnim ugovorima uredili pitanje vjerskih prava i sloboda“. Predsjednik se fali onim zakonom i ugovorom kojim je ista ta država na čijem je čelu, dovedena maltene u vazalni položaj u odnosu na operativnu ispostavu „srpskog sveta“ poznatu pod akronimom SPC.

Slučajni predsjednik je toliko delikatna duša da prepisku sa ministrom Nikom Đeljošajem doživljava kao krajnje ozbiljnu prijetnju, pa je u zvaničnom saopštenju svog kabineta pozvao institucije da reaguju i spriječe ugrožavanje njegovog predsjedničkog integriteta.

Dok se pretvara da štiti interese Crne Gore, sa srpskim autokratom Aleksandrom Vučićem ide po sajmovima vina i divi mu se kao mlada zaljubljena tinejdžerka članu svog omiljenog „boy benda“. U kontekstu pomenutih okolnosti, ni tvrdnje koje iznosi prilično kontroverzno lice sa obavještajno-medijske scene Srbije kakvo je Milomir Marić, ne izgledaju tako nevjerovatno.

Uostalom, svoju neodlučnost predsjednik Jakov je ispoljio nebrojeno puta, a prilika da nakon lokalnih izbora u Podgorici osigura političku budućnost i jaku partiju, propala je zbog nedostataka autoriteta nad nekoliko lokalnih odbornika. Milatović je po svemu sudeći primoran da „odšljaka“ svoj predsjednički mandat do kraja, da mnogo ne talasa i da s vremena na vrijeme organizuje neku konferenciju za medije, na kojoj će da istrese svoje frustracije i demonstrira hronični nedostatak državničkog autoriteta. 

To je valjda ta budućnost na koju „će morati da se navikne“.