NOVOGODIŠNJA BASNA: Balegar Vučkodlak i njegovi izmećari

Piše: Stojko Tvrdić

Ne tako davno u ne tako dalekom distopijskom carstvu poznatom pod nazivom Srbistan, živio je psihopatski nastrojen autokratski vladar Balegar Vučkodlak, koji je manipulacijama, lažima, silom, podmićivanjem i prodajom nacionalnih resursa uspio da se dugi niz godina održi na vlasti.

Vučkodlak nije bio običan balegar – runjavih leđa, visok i isrkivljen, stalno zaprljan izmetom koji je neumorno skupljao i oblikovao, živio je u svijetu konstantih notornih laži i fantazija. Na svoje unesrećeno carstvo on i njegovi bradati vračevi odjenuti u zlokobne crne mantije bačili su teško prokletstvo velikosrpskog nacionalizma koje je obuzelo gotovo sve stanovnike unesrećnog Srbistana.

Osim što je manipulisao svojim podanicima, psihotični Vučkodlak sklon izlivima nervnog rastrojstva, bolesnog samosažaljenja i sado-mazohizma, lagao je i varao čitav svijet i okolna kraljevstva. Svoj nesrećni Srbistan koncipirao je tako da ne može da živi u slozi sa susjedima. Konstantno je preko svoje propagande izmišljao imaginarne neprijatelje koji navodno stalno prijete da unište Srbistan, a društvene resurse je koristio za širenje nestabilnosti u čitavom regionu. U tom haosu paranoidne, zločinačke politike gdje su kriminalci, ratni zločinci i najveći zlikovci proglašavani za heroje i svece, Vučkodlak i njegova kakistokratija vladali su čvrstom rukom.

Svojim podanicima lobotomiranim propagandom, nametnuli su lažne ideale i imaginarne neprijatelje. Priča o tim „zločinačkim neprijateljima Srbistana“ i „odbrani ideala“ bila bi aktivirana uvijek kad bi bilo ko pomislio da preispita stanje u Vučkodlakovom unesrećenom carstvu. Nosioci kvazikulture i lažnog prosvjetiteljstva u Srbistanu postale su prostitutke, kriminalci, netalentovano humanoidno smeće, a rijaliti programi u kojima su glavni protagonisti bili pripadnici kaste ološa, postali su osnovna preokupacija u duhovnom životu prosječnog Srbistanca.

U takvoj paklenoj atmosferi propadanja Vučkodlak i njegova kriminalno-teroristička klika prosto su cvjetali. Emanacije njihove kakistokratije širile su se i izvan granica Srbistana, a Vučkodlak i njegova zlokobna hegemonistička klika nastojali su i da okolne narode „blagosiljaju“ vrijednostima Srbistana, koje bi asimilovali u jedno veliko balegarsko carstvo poznato pod mitološkim imenom „srpski svet“.

Vladar Srbistana i njegovi podanici neumorno su proizvodili ogromne količine balega, uredno ih oblikovali u sfere i distribuirali kako po svom carstvu tako i po okolnim carstvima.

Iako nijedno iole normalno društvo ne bi ni sanjalo da prihvati antivrijednosti Srbistana, psihotični autokrata Vučkodlak ipak je uspijevao da prokopa površinu zemlje, razgrne talog blata i pronađe crve i gliste iz drugih kraljevstava koji su bili spremni da prihvate iste antivrijednosti na kojima je počivao Srbistan.

Jedno kraljevstvo iako malo po površini, izdvajalo se po količini crva i glista koji su bili spremni da objeručke dočekaju isporuke balege od voljenog vođe Vučkodlaka, čije naloge su bili spremni bespogovorno da slušaju. Vučkodlak je u tom susjednom malom kraljevstvu uz pomoć spoljašnjih faktora, uspio da na vlast instalira kastu podaničkih glista i crva. Hranio ih je svojim balegama, ponekad bi ih ugostio u prijestonici Srbistana, gdje bi zajedno sa njim uživali u svim blagodetima toplog kanala balege na praizvoru profesionalnog srBstva. 

Najponosniji na podaništvo Vučkodlaku bili su vojvoda-crv Rajton Obilić i njegovi poslušnici – mojanovići, pipunovići, milojkovići, ljaljovići, dajkovići i razne druge podaničke kreature kojima je najveća čast u bijednom životu bila da se ogrebu za zrno balege dopremljene iz Srbistana. Bilo je i onih koji su htjeli da budu u „elitnom“ društvu obožavatelja lika i djela svetog Vučkodlaka, ali nijesu bili dovoljno posvećeni poltronizmu i podaništvu, beznadežno zaglavljeni između potrebe za čišćenjem i ličnom higijenom sa jedne i patološke želje da urone u srbistanske baljege sa druge strane. Jedan takav izmećar u pokušaju bio je evnuh Milat Bezmudović, kojega je lični konflikt između gore navedenih svjetonazora doveo do vječne neodlučnosti. Bezmudović je zbog toga bio odbačen kako od Vučkodlakove armije izmećara, tako i od ostalog svijeta neukaljanog baljegama. 

Najglasniji u izmećarskoj bandi koja je nastojala da manje susjedno kraljevstvo integriše u fekalni „srpski svet“ bio je vojvoda Rajton Obilić, iako Pipun Mojanović nije zaostajao za njim po ulizivačkim bravurama i pljuvanju po sopstvenom narodu radi zadovoljenja srbistanskog gazde. Rajton je bio nezasit kada je u pitanju konzumacija baljegarskih emanacija koje su dolazile iz prijestonice Srbistana. Falio se kako može da konzumira najviše i kako se nikad ne umara od podaničkog posla. Za njim u stopu po afinitetima prema srbistanskoj fekalnoj poslastici išli su Formalni Milojković, zatim pipunovići, ljaljovići, senepeovići i razni drugi valjkasti organizmi iz porodice profesionalnog srBstva.

Međutim, jednoga dana dok je Vučkodlak u svom Srbistanu uživao slušajući melos prve operske dive u kič ambalaži kulturne propasti Jelene Karleuše, desilo se nešto na što nije mogao da pomisli ni u svojim najmračnijim, šizofrenim fantazijama. Na ulice prijestonice Srbistana ispod debelog sloja fekalnog mraka kriminala, korupcije, debilizacije i indoktrinacije bolesnim nacionalizmom, probio se dezinfekcioni talas u vidu studenata kojima je postalo neizdrživo da im carstvo vodi jedan tako groteskan stvor kao što je Vučkodlak.

Prijetio je groteskni balegar odmazdom, siktao je da će izvesti vojsku na ulice, usta punih pjene sa očima punim suza prizivao je kobre, pokušao da podmiti, da slaže i isprepada. Ipak sve je bilo uzalud i nakon nekoliko mjeseci dezinfekcionog pregalaštva, uz pomoć spoljnog dezinfekcionog faktora, ulice prijestonice Srbistana bile su očišćene od gotovo svih tragova balege grotesknog Vučkodlaka i njegove balegarske klike. Uskoro se trend dezinfekcije proširio kroz sve gradove ovog kraljevstva, Vučkodlak je sklonjen sa prijestola izveden pred sud i Srbistan je konačno počeo da osjeća aromu svježeg vazduha bez fekalnih emenacija.

Vijest o padu voljenog vođe Vučkodlaka dočekana je sa nevjericom u manjem susjednom kraljevstvu! Rajton Obilić, Formalni Milojković i ostatak družine bili su van sebe od kombinacije zlokobnih osjećanja straha i nevjerice, a neizvjesnost ih je bacala u tešku apatiju od koje su bili prosto paralisani. Isporuke balega iz prijestonice Srbistana više nijesu dolazile, a Obilić, Milojković i klika izmećara nijesu navikli na srbistansku vlast zasnovanu na poštovanju zakona, diplomatskih principa i državnog suvereniteta. Oni su navikli na podaništvo i konzumaciju baljege, ostalo je za njih bilo strano. Sama pomisao da bi novi car u Srbistanu mogao da ih se odrekne jer ne želi da sarađuje sa crvima i glistama, izazivala je tešku anksioznost i pobuđivala očaj u dubini njihovog podaničkog bića.

Ipak, nakon dužeg razmatranja i razmišljanja klika srbistanskih izmećara iz malog kraljevstva predvođeniih vojvodom Rajtonom Obilićem, došla je do zaključka da je previše baljega i ostalih fekalnih izlučevina ostalo u Srbistanu da bi se stvari ikad promijenile. Jer nije samo Vučkodlak trovao Srbistan, i mnogi prije njega su se decenijama ponašali po istoj matrici zakopavanja ovog nesrećnog carstva u nacionalističko-ratnohuškačku-kriminalnu baljegu. Rajton i klika crva i glista dobro su procijenili da će se stvari u Srbistanu uskoro vratiti na pređašnje stanje, koje je emeniralo prljavštinom i odisalo potrebom za podanicima, na što su oni navikli.

Rajton i izmećari odlučili su da se učahure i sačekaju da se u Srbistanu stvari vrate na staro, a njihova procjena se pokazala kao tačna, nažalost po sve one koji su htjeli da izađu iz oblaka sačinjenog od fekalnih emanacija. Srbistan se nakon tračka nade ipak ubrzo vratio u staro stanje, jer zatrovanost nacionalizmom, korupcijom, kriminalnom, bolesnim hegemonističkim nastojanjima, mazohističkim fantazijama o ugroženosti, uz kulturološko posrnuće i glorifikaciju kiča i pornografije, ostavili su neizbrisiv trag u srbistanskom društvu.

Rajton i klika crva i glista iz manjeg kraljevstva ponovo su nedugo nakon pada svog šefa dočekali da se vrate u svoje stare dane izmećarske slave, sada pod novim pokroviteljem nasljednikom grotesknog Vučkodlaka, kojeg su brzo prežalili…

Naravoučenije ove basne je veoma poržavajuće, ali nadasve istinito i može se svesti na ovu rečenicu:

DOK GOD POSTOJE POLTRONI I IZMEĆARSKI POLUSVIJET KOJI JE ŽELJAN DA SLUŽI TUĐIM INTERESIMA, NAĆI ĆE SE NEKO DOVOLJNO BAHAT, OSION I ZATROVAN HEGEMONISTIČKIM ZLOM KO ĆE IH ANGAŽOVATI DA ISPUNJAVAJU IZDAJNIČKA I PODANIČKA NEPOČINSTVA.

*Napomena: Tekst je satiričnog karaktera, nije zasnovan na činjenicama i nema za cilj širenje lažnih informacija, već samo predstavlja nadrealistički osvrt na društveno-političke devijantne pojave. Svaka veza sa ličnostima iz stvarnog života je namjerna.