KAD POSRNE SRPSKI SVET: Šta to bješe volja većine u Crnoj Gori?

Demokratski front je htio– a glasali su sa svim raspoloživim snagama za aktuelnog premijera – da spriječi tog istog premijera u namjeri da smijeni jednog ministra. Kojeg je sam birao.

DF bi – a vlast su i imaju policiju – da organizuju paravojne formacije da brane oteti Cetinjski manastir.

DF će – a vlast su i imaju parlamentanu većinu – da bojkotuju rad parlamenta u kome bez njih nema te većine.

Ipak, oni ne bi – iako to mogu – da pokrenu pitanje povjerenja toj Vladi sa kojom nemaju ništa zajedničko. Osim obećanje dato Ristu Radoviću na samrtnom odru – da će podići ruku u parlamentu i izglasati Krivokapićev kabinet, ma šta intimno o njemu mislili.

Ovo su samo neki od primjera političke papazjanije sa kojom živi Crna Gora. Gdje u jednoj istoj vlasti postoje desetine različitih viđenja budućnosti Crne Gore, bezbroj partikularnih interesa koje ni njihov mentor Amfilohije – da je preživio koronu – ne bi mogao upakovati u ono što bi se moglo nazvati voljom većine.

Politička teorija i praksa to nijesu zabilježili.

Još od dana kada je par mjeseci nakon avgustovskih izbora, a mjesec prije formiranja nove Vlade, Demokratski front najavio “proteste protiv odlazećeg režima” sve je ličilo na ujdurmu koja od obećane slobode i osvježenja, pravi sprdnju. Zamislite proteste protiv odlazećeg režima! “Šta hoće, da ih zamole da ostanu”, glasio je jedan komentar na društvenim mrežama.

Potom je taj konstituent vlasti, koalicija koja je bila okosnica izborne pobjede, predvodnik oko 130 hiljada glasača, taj Demokratski front, proglasio sebe za „vladajuću opoziciju“. Optužio premijera i neke ministre da su šverceri, izdajnici, igrači bivšeg režima…sve, samo ne bezgrešni apostoli neke nove Crne Gore.

Sve je začinila sinoćnja odluka Demokratskog fronta koji će, iako čini vladajuću većinu, od sada bojkotovati parlament. I tako se priključiti DPS-u koji opet, iz svojih razloga, takođe bojkotuje Skupštinu.

DF nije uvažio političku realnost Crne Gore

Marginalizacija Fronta od strane koalicionih partnera, očitavala se na svim frontovima. Posebno prilikom raspodjele ministarskih resora kada su im pretpostavili takozvane eksperte. Iz ruku su im izmicale gotovo  dosegnute poluge moći koje bi – da su ih se dočepali – uglavnom poslužile za revanšizam i liječenje frustracija iz 30-godišnje DPS vladavine.

DF nikako nije mogao, niti želio da shvati kako je njihov naum da obezličenu Crnu Goru uvedu u „srpski svet“, ipak limitiran na onih 30% sa potonjeg popisa stanovništva. Da nije tako, ne bi im i URA i Demokrate, katkad i SPC i sve njihove sive eminencije – svako malo podmetale nogu i pokazali da im je mentalni sklop ostao zarobljen u neostvarenim mitovima iz nevesele srpske prošlosti.

Zapravo, njihov hardver oličen u brojnom biračkom tijelu, bio je jedini razlog što se napravio konglomerat desetina političkih strančica, nevladinih organizacija, izbjeglica koje je DPS udomio i nahranio, sljedbenika nacista i četnika, piromana NATO zastava i propagatora NATO-a, popova i lopova. Ta mješavina svega i svačega, ali sa Frontom u mislima i sa crkvom na čelu – bila je jedini garant da će bivša vlast pasti.

Svi su bili ubijeđeni da je smjena DPS-a bitnija od onoga što će se od te smjene dobiti.

DPS ponovo postao faktor

Sve ovo, nikako ne znači da su oni koji su uoči izbora ušli u politički savez sa DF-om, bolji u njih u političkom, moralnom, ljudskom ili nekom drugom smislu. Naprotiv, većina Frontovaca su ljudi koje bi svak poželio za političkog protivnika. Sa njima, jednostavno, znaš na čemu si, sa njima nema neizvjesnosti ni prevare, oni imaju iskren animozitet prema svemu što je u Crnoj Gori evropsko, progresivno, emancipatorsko, crnogorsko… Oni su, dakle, fer politički protivnik.

To što je premijer Krivokapić za pola godine vidio nešto civilizovanog svijeta i shvatio neke neminovnosti novog svjetskog poretka i generalno – reda stvari, samo je sticaj okolnosti koji mu je ponudio neko novo viđenje svijeta. Slično je sa Abazovićem i Bečićem koji, nakon Dritanovog izlaganja o Kini, sve manje idu po Evropi, a sve češće odlaze na edukaciju u strane ambasade. Konačno, SPC obezglavljena i sa manjkom personalnog autoriteta, usmjerena je više na očuvanje onoga što je na prevaru od Crne Gore uzela, nego nekim novim osvajačkim pohodima za korist „srpskog sveta“.

Sveukupno gledano, raskoli unutar srpske desnice, ne samo da su oslabili novu vlast iznutra, nego su uzdigli posrnuli DPS iz pozicije pukog posmatrača svijeta oko sebe i ponovo ga učinili faktorom na političkoj sceni Crne Gore.

DPS je, ne htijući, izrastao u snagu koja je sposobna da svojim odlukama generiše procese unutar vlasti koja ih je smijenila. Naprosto, DPS je ponovo korektor evropske agende Crne Gore, stranka koja novoj vlasti može da podari, ali i uskrati mogućnost da se pred Evropom isprsi ili obruka.

Smjena ministra Leposavića i usvajanje Rezolucije o Srebrenici – zahvaljujući DPS-u – u očima Evropljana biće predstavljeni kao uspjeh Crne Gore, a ne kao igra brojki između raznorodnih političkih snaga u parlamentu.

Da se rukovodio logikom što gore-to bolje, mogao je DPS da ne dođe na sinoćnju sjednicu i tako ostavi djelovima nove većine da se guše u sopstvenom truležu i nesposobnosti da se nametnu Evropi. Ovako, bio je ovo prvi potez DPS-a na putu ozdravljenja i konsolidacije te stranke.

Uostalom, budimo realni – nije DPS mnogo truda uložio ni u afirmaciju nezavisne Crne Gore dok je trajala tvorevina zvana SCG. Čekao je da se sami uruše i potamane u svesrpskim političkim igrama. To se, konačno i desilo, pa je Crna Gora nezavisnost dobila gotovo na tacni.

Ko kaže da se stvari neće tako posložiti i ovoga puta kada Crnu Goru treba vratiti sebi i skrenuti je sa kolosjeka kojim srlja u propast?

N.R.