SRBI ĆE TEK UČITI DA NAVIJAJU ZA CRNU GORU: Marija, naša zajednička

Malo je dana u novijoj istoriji srpsko-crnogorskih odnosa kada je istovremeni pomen Knina i Cetinja ovdje izazivao pozitivne emocije. Pritom, kada govorim o asocijaciji na Knin, misim na kolone izbjeglih Srba nakon akcije „Oluja“.

Djevojka rođena u Kninu, koja je životno utočište pronašla na Cetinju, ujedinila je juče Crnu Goru. Taj objedinjeni trenutak radosti, kada je Marija preskočila 196, slio se u jedinstveni krik koji se prolomio Crnom Gorom.

Za trenutak smo dohvatili zvijezde. Malena Crna Gora u kojoj se ulaganje u individualne sportove može mjeriti simboličnim i zanemarljivim brojkama, imala je u Tokiju djevojku koja je skakala sa kremom svjetske atletike. I bila vrlo konkurentna.

A Marija je pokazala koliko je netačna ona premijerova koja je pokušala da potre onu latinsku. Ipak je u zdravom tijelu zdrav duh, a nikako obrnuto, premijeru. Pokazala je koliko je iznad svih naših podjela, pizmi, raskola, netrpjeljivosti, svađa i mržnje. I demonstrirala koliko je malo nadgradnje potrebno da se porazi baza u kojoj je bitno samo to ko je Crnogorac, a ko Srbin, ko komita, a ko četnik.

Divno je Marija uoči finala rekla: „Crna Gora je u finalu“. I ne znam šta tu nije jasno. Dakle, ne ona, ne političari, ne Dritan, Zdravko ili Milo. Ona je tamo predstavljala Crnu Goru i one iskrene suze – svaki put kada bi istakla da tamo predstavlja svoju državu – nešto su pred čime mnogi treba da se zastide.

Tačno 26 godina kasnije, nakon što je u izbjegličkoj koloni iz Knina životnu sreću pronašla na Cetinju, Marija je na trenutak učinila da cijela Crna Gora diše jednim dahom. Ovdašnji Srbi – ili makar oni koji misle da to jesu – prvi put su navijali za Crnu Goru. Zbog Marije ili Knina, svejedno. I pokazali da to mogu. Shatili kako to izgleda kada ti srce zaigra zbog nekoga ko na grudima nosi grb crnogorski.

A Marija im je pokazala i nešto više od sporta. Za razliku od mnogih koji su sa raznim izbjegličkim kolonama ušetali u Crnu Goru, a četvrt vijeka kasnije joj dobrano rade o glavi, Marija je uradila nešto sasvim suprotno. Gdje bi nam bio kraj da su krajiški, bosanski ili bilo koji Srbi kojima je Crna Gora dala dom kada im je bilo najteže, za Crnu Goru učinili makar jedan promil kao što je to učinila Marija?

Skromna i simpatična djevojka sa Cetinja, tek će nam pružati radost. Slijedi joj Dijamantska liga, a samopoudanja nakon Olimpijade joj neće nedostajati.

A ovdašnji Srbi? Oni će tek učiti da navijaju za Crnu Goru. Jer, gospodo crnogorski Srbi: svaki put kad vam srce zatreperi zbog crnogorskih sportista, kao što je juče uz Mariju, znajte da je to – to. Nije teško, vidjećete.

Nebojša Redžić