ŠTA STOJI IZA ĐUKANOVIĆEVE PONUDE DEMOKRATAMA: Crna Gora po mjeri novog svjetskog poretka

Takvo savezništvo, još ako bi mu se pridružila i URA, Crnoj Gori bi donijelo stabilnu vlast (projektovanih 60%). Parlamentarna većina bi bila ubjedljiva, vlada sigurna na četiri godine, država na čvrstim temeljima. Ono gdje bi iskonska Crna Gora u takvoj kontelaciji snaga izgubila, bila bi obilježja njenog identiteta.

Crna Gora je kao klatno – ako gurnete prema srpstvu, vratiće se prema crnogorstvu, ako gurnete prema crnogorstvu vratiće se prema srpstvu, govorio je nekada Milovan Đilas, revolucionar i disident.

Komunisti su potom, njegovu misao pretočili u sljedeću poruku crnogorskim vladarima:  “Nijedna politika koja je u Crnoj Gori previše crnogorska, kao ni ona koja je previše srpska, ne može imati prođu».

Znali su to, u bezbrojnim susretima sa tada mladim i perspektivnim komunistom Milom Đukanovićem, početkom 90-tih, da mu natuknu bivši komunistički lideri Svetozar Durutović i Radivoje Brajović.

A Đukanović je poznat po tome što umije da sluša sagovornika. I posluša, primijeni ono što je došlo od neke mudre glave.

Tako je i njegova karijera obilježena upravo Đilasovim klatnom. Umio ga je zaljuljati u svojim ranim radovima prema srpstvu, kada bi govorio o ratovima, pa odmah reterirati ka crnogorstvu kada je ranih 90-tih uzburkao duhove u Beogradu dok je govorio da Crna Gora može sama da se finansira.

Danas je vjerovatno svjestan da je klatno previše pomjerio ka crnogorstvu onda kada je u nevrijeme donio Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica. Taj Zakon, mogao je biti posljednji klin u kovčeg velikosrpskog projekta u Crnoj Gori. I zaokruženja crnogorskog identiteta. Da je prošao. Ali, nije.

Uzvraćeno mu je litijama, koje su rezultirale gubitkom vlasti i činjenicom da je klatno, poput bumeranga, preteglo na srpsku stranu.

Blagotvorno ili ne?

Sačekao je mudro Đukanović da se međusobno «pokomate» novi činioci vlasti. «Oprostio» Demokratama kojima ni ravnogorska ideaologija, ni saučesništvo u razgradnji crnogorskog identiteta u ovih pola godine vlasti, nijesu bili strani. Gurnuvši po staroj, opet komunističkoj matrici DF u ekstrem, nenametljivo ponudivši «komitama» taj drugi pol ekstremizma, shvatio je da je vrijeme za akciju.

Dakle, Demokrate se bore za podršku srpskog biračkog tijela, sačuvale su, veli Milo, «svoje proevropske i demokratske performanse», pa vjeruje da je moguće doći do šire koalicije i da bi to bilo veoma blagotvorno po Crnu Goru. Tanka većina u parlamentu nije dobar preduslov za evropske integracije, zna Đukanović, koji je nesumnjivo dobar poznavalac želja i zahtjeva svjetske real politike. I zato će takvu ponudu, kaže, institucionalizovati.

Jer, «prošlo je vrijeme suverenista i unionista», pa se Crna Gora dijeli danas na «one koji je vide u Evropi i one druge koji je žele van evropskog kolosjeka». To je, po njemu, «uspješna građanska politika» kojoj će – nada se – željeti da pripadaju još neke partije osim DPS-a koji je, zna se, tu «starosjedilac».

I to je, zapravo, suština, bit, lid sinoćnjeg gostovanja Đukanovića na TVCG: u finu oblandu uvijena ponuda Demokratama da u doglednoj budućnosti budu koalicioni partner DPS-a. O tome se uveliko šuška u posljednje vrijeme, ali je Đukanovićevo gostovanje na TVCG bilo prvo mjesto gdje je takva ideja promovisana.

Što bi njena realizacija donijela Crnoj Gori, a što bi sa njom Crna Gora izgubila, sada može samo da se nagađa.

Demokrate će se malo nećkati

Budući da Demokrate nijesu prepoznati kao stranka koja negira državnost Crne Gore (smetaju im “samo” njena pravoslavna crkva, jezik, intelektualci, pisci, komite…), a znajući koliko je labava većina sa kojom obnašaju vlast, ne bi trebalo da im je ovakva ideja strana.

Istina, oni će se batrgati, braniti i buniti poput stidljivog djeteta koje želi, a ne smije da od komšije uzme slatkiš. Ali, znajući da je upravo to stranka na koju najviše polažu strane ambasade, koje su vrlo vjerovatno i promoteri ove ideje iz pozdine, skoro je izvjesno da je koaliranje Demokrata i DPS-a – bliska budućnost Crne Gore.

Takvo savezništvo, još ako bi mu se pridružila i URA, Crnoj Gori bi donijelo stabilnu vlast (projektovanih 60%). Parlamentarna većina bi bila ubjedljiva, vlada sigurna na četiri godine, država na čvrstim temeljima.

Ono gdje bi iskonska Crna Gora u takvoj kontelaciji snaga izgubila, bila bi obilježja njenog identiteta. Recimo, odrednice Ustava koji je DPS usvojio u suverenističkom zanosu, vjerovatno bi (na zahtjev Demokrata) bile preispitane. Službeni jezik više ne bi bio crnogorski, Crnogorska pravoslavna crkva vjerovatno bi imala onu ulogu koju je imala i prije smjene vlasti 30.avgusta, a institucije crnogorske kulture i stvaraoci suverenističke provenijencije – ponovo marginalizovani i proglašavani ekstremistima.

Drugim riječima, Crna Gora bi sa DPS-om i Demokratama na vlasti bila neka vrsta države koja je već postojala ranih 90-tih pod jedinstvenom Demokratskom partijom socijalista. Moguće da bi temelji državnosti bili nešto čvršći nego tada, ali bi zato njena unutrašnjost bila identitetski prazna. Mnogi DPS-ovci, treba li to reći, vratili bi se na “fabrička podešavanja”. Oni, pak, koji danas samoinicijativno izlaze na ulice da bi odbranili državu, bili bi onaj drugi, toliko potreban pol (nasuprot DF-a), koji bi služio da vlast opet bude brana i zaštita od “dva nepomirljiva ekstrema”.

Takva Crna Gora bili bi jedino po mjeri Zapada i onih koji su na vlasti. U prvom planu bi deklarativno bila ekonomija i “evropski kvalitet života”. Priča o nacijama, popisu, crkvama bila bi proglašavana remetilačkim faktorom za evropsku budućnost zemlje. Suština bi bila stabilnost vlasti.

Zato bi se, u identitetskom smislu, razlikovala od ove današnje. Moguće je zato da bismo mi, kojima je na srcu iskonska Crna Gora – u slučaju da se ovakva nakana realizuje – i ove dane pamtili kao stara, dobra vremena.

M.Grubač