Svetozar Marović, vjernik: Pola čovjek, a pola lisica, tvorac ”nacionalnih hermafrodita”

Piše: Nebojša Redžić

Sasvim sam siguran da je Svetozar Marović, dok je svojevremeno harao Budvom i skupljao plijen iz unosnih – ispostavilo se nelegalnih poslova – zamišljao da će stariti gledajući u more, da će katkad jahtom skoknuti do Monte Karla ili Ibice i zoriti se ordenom zasluga za narod sa zlatnim vijencem koju mu je dala rodna gruda. Teško da je čak i u najdepresivnijim budvanskim danima slutio da će godinu za godinom (već sedam) ispijati kafe i čitati jutarnju štampu na beogradskom Vračaru i skrivati se od pravde države kojoj je podario najbolje od sebe. Istina, ni ona mu nije ostala dužna. Preciznije, ono što je on mislio da mu u znak zahvalnosti za sva postignuća pripada, uzeo je sam. I pretjerao. Potom priznao krivicu, prihvatio teret vođe organizovane kriminalne grupe. Pa utekao u Beograd.

Čudni su ti viđeniji crnogorski bjegunci od pravde. Zajednički im je volšeban način na koji su napustili zemlju uoči hapšenja ili izdržavanja zatvorske kazne i kukumavčenje da se ne žele vratiti da se suoče sa pravdom jer imaju nekog dežurnog progonitelja. Uglavnom se liječe ili im smeta moćan pojedinac iz državnog vrha ili pravosuđa. A onda zaćute i ostanu tamo gdje jesu – i kada ozdrave i kada padne DPS i kada smijene Katnića.

Za Marovića je dugo važio lokalni trač da može mirno da spava, jer Milo Đukanović zna da je Sveto nezgodan svjedok, da previše zna i da mu nije u interesu da ga vidi u Crnoj Gori. No, posljednja javna polemika između njih dvojice, prepuna međusobnih optužbi, nije obilovala Marovićevim tvrdnjama da ima neke dokaze protiv Đukanovića. Naprotiv.

U obilnim analizama činjenice da Beograd ne želi da izruči nekadašnjeg predsjednika Državne zajednice Srbija i Crna Gora, sada mnogo ubjedljivije zvuči teza da je Marović, iz nekog razloga, izuzetno koristan srpskim bezbjednosnim službama. Zato se, izgleda, Beograd pravi gluv na urgencije Podgorice da se Marović izruči Crnoj Gori.

Uključila se ovih dana čak i ambasada SAD u Podgorici koja je pozvala Marovića da se vrati u Crnu Goru i “suoči se sa posljedicama svojih aktivnosti zbog kojih je pravosnažno osuđen”. Čudno je da američko diplomatsko predstavništvo, osim Marovića personalno, nije pozvalo vlasti Srbije da učine ono što im nalaže Sporazum o izručenju iz 2010. godine i međunarodna praksa.

Dosadašnje iskustvo ukazuje da od Marovićevog izručenja Crnoj Gori neće biti ništa. Ili je u pitanju neki politički dogovor, ili mu je u tajnosti dodijeljeno državljanstvo Srbije (Srbija ne izručuje svoje državljane) ili mu je ”srpski svet” zahvalan zbog svega što je za njega učinio.

A Miloš gaji maline

Svetozar Marović uhapšen je decembra 2015. godine po optužbama za korupciju. Godinu kasnije osuđen je na tri godine i deset meseci zatvora zbog višemilionskih malverzacija u rodnoj Budvi.

Pušten je iz pritvora u maju 2016. nakon što je priznao krivicu da je bio vođa kriminalne grupe. Uz zatvorsku kaznu, naloženo mu je da državi plati odštetu od 1,1 milion eura i da 100.000 eura uplati u humanitarne svrhe. Novac nije uplatio, niti se pojavio na izdržavanju zatvorske kazne.

Po njenom izricanju Marović je polovinom 2016. pobegao u Srbiju. Osim infomacija o liječenju koje su davali njegovi branioci, nije poznato čime se bivši crnogorski zvaničnik trenutno bavi.

U Beogradu je i njegov sin Miloš, koji je takođe kao član kriminalne grupe u Crnoj Gori osuđen na jedanaest mjeseci zatvora i novčanu kaznu od 385.000 eura. On je u međuvremenu dobio srpsko državljanstvo, a srpski mediji pišu  da je mlađi Marović ušao u posao proizvodnje malina i postao vlasnik zemljišta u Srbiji vrijednog više od milion eura.

Miloš Marović je novčani dio kazne izmirio, a po dobijanju državljanstva zatražio je da u Srbiji služi zatvorski dio. Međutim, u septembru 2020. godine je ta kazna zastarjela. Isto se dogodilo i sa jednogodišnjom kaznom zatvora za njegovog oca, koja je bila zamjena za novčani dio koji nije platio.

Zastara je nastupila krajem juna 2021, ali je i dalje je aktivna glavna presuda Višeg suda u Podgorici kojom je Marović osuđen na kaznu zatvora od tri godine i devet mjeseci. Zastarjelost nastupa 2026. godine.

Dok se bude slavilo 20 godina nezavisnosti Crne Gore, Sveto će se – nastave li vlasti u Beogradu da se proglašavaju nenadležnim za njegovo izručenje – tiho ušunjati u Budvu da bi još koji put vidio horizont koji je jedini umio da mu ponudi duševni mir. Imaće tada 71 godinu i vjerovatno, još nadahnuća za svoju ulogu mudraca koju je čitavog života pokušavao da igra.

Do tada, vjerovatno će se još koji put oglasiti, baš kao što je to učinio uoči parlamentarnih izbora u Crnoj Gori avgusta 2020. godine na kojima je DPS izgubila vlast.

Uključivši se uživo preko Instagram profila odbjeglog crnogorskog biznismena Duška Kneževića, Marović je optužio rukovodstvo DPS-a za korupciju, nepotizam i autoritarnost, a predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića za lažiranje procesa protiv njega i njegove porodice.

Tek toliko da provjeri koliko je narastao broj njegovih sljedbenika u Crnoj Gori koji su prihvatili ideje srpstva i svetosavlja, čemu je posvetio politički dio karijere. Onaj drugi dio – poslovni, odveo ga je u mutne vode kriminala. Njegovo priznanje da je bio šef kriminalne grupe, učinila je, zanimljivo, da je on jedina ličnost iz javnog života Crne Gore za koju se iz punih usta može reći da je kriminalac, a da se ima formalno i pravosnažno pokriće. Štaviše, njegov grijeh je još i veći zbog činjenice da niti je odslužio zatvorsku kaznu, niti vratio državi dio ukradenog plijena.

Preteča ruske ratne propagande

Čudni su bili putevi Svetozara Marovića od, nekada kumrovačkog đaka i avangardnog komuniste, do bjegunca i pokajnika pred popovima. Još je teže rastumačiti njegov politički profil, budući da nema ideologije i politike kojoj nije naginjao. Ni funkcije koju nije obnašao, liše dvije Milove – u državi i partiji. Možda bi se moglo reći da je Marović preteča Dritana Abazovića, samo u znatno intelektualnijoj formi.

Uvijek me je fascinirala ta nedokučiva Marovićeva ”elokvencija”. Želio je i mislio da može pričati o bilo čemu – od odbojke do astronomije – i to uvijek zaogrtao u neke zamandaljene retoričke forme, gdje ponekad nije razumio ni sebe samoga. Kada sam početkom 90-tih u onom “Monitoru” radio portret Svetozara Marovića, napisao sam da u pučkom poimanju njegovog intelekta stoji opšta ocjena sažeta u rečenici: “mnogo je pametan, ništa ga ne razumijem kad priča”. Kao erudita, autor je brojnih kovanica koje su ostale antologijsko podsjećanje na prve godine crnogorskog višepartizma. On je lansirao krilaticu “mladi, lijepi i pametni”. Pa je smislio da “godine počinju januarom”. Jednom mi je čak ukrao autorstvo iz reklame za jednu agenciju koju sam napisao za Radio Crne Gore i to pretočio u slogan svoje partije za izbore 1992. godine “Mi znamo kako”.

Ipak, njegova sabrana nedjela, teško da bi mogla da budu predstavljena bez epohalne kovanice koju je lansirao pravdajući agresiju crnogorskih primitivaca na Dubrovnik. “Rat za mir” daleko se i dugo čuo. Sve do dana današnjeg kada je Rusija, u “specijalnoj operaciji” u Ukrajini, prepunoj zločina i krvi, preuzela Marovićevu retoriku iz ratnih 90-tih. I oni su napali da ne bi bili napadnuti.

Za Marovića se može reći da je u politici probao sve. Kao ideolog DPS-a, najzaslužniji je za vrtoglavi rast rejtinga Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Zatekao je kao nevažnu i bezličnu organizaciju, ali je vremenom doveo u rang institucije koja uživa najveće povjerenje u državi. Za tako nešto, morao je ostvariti dva preduslova: zaglupiti ionako neznaveni narod i ponuditi mu gomilu falsifikata. Radio je Sveto na tome predano i svojski, koristeći se metodama “memorandumskih” uzora iz Beograda, nudeći Crnogorcima gomilu laži o sebi. Uspjelo mu je.

Marović je zaslužan i za stvaranje nove nacionalne kategorije u crnogorskom društvu – Srba. Kada je DPS pod imenom SK došao na vlast, zatekao je 3,3% ljudi sa posljednjeg popisa koji su se u Crnoj Gori tako izjašnjavali. Nije Sveto dangubio nego je nudeći traktate o “nebeskom narodu” i bajke o porijeklu sa argumentacijom “reče mi jedna baba”, stvorio temelje za enorman rast broja ljudi koji se deklarišu kao Srbi. Taj broj je rastao iz popisa u popis, da bi plodovi njegovog i rada Srpske crkve, postali oličeni u tridesetak odsto onih koji se danas iz političkih razloga izjašnjavaju kao Srbi. Uz to, ubijedio ih je da istovremeno mogu biti i Crnogorci. Hermafrodit nacionalnost.

Osim uspjeha na planu afirmacije Crkve Srbije i rasta broja Srba, Marović će ostati upamćen i kao najpouzdaniji igrač svoje partije za terenske poslove. Dok je on obilazio domaćinstva od Paštrovića do Grblja, pobjeda DPS-a u opštini Budva skoro da nije dolazila u pitanje. Njegov rad na terenu, retoričke opservacije koje su znale ostaviti bez svijesti i najuglednije Budvane, njegovo uključivanje širokog kruga ljudi u unosne poslove, pa i njegova neispunjena obećanja, gotovo uvijek bi rezultirali dobrim izbornim ishodom. Vidjelo se to već na prvim lokalnim izborima u Budvi nakon njegovog hapšenja 2015. godine, kada su srpske stranke preuzele vlast.

Svetozar Marović je, nesporno, kompleksna, višeslojna ličnost. Neko ko je znao odbraniti Crnogorsku pravoslavnu crkvu od optužbe patrijarha srpskog Irineja da je kanonski nepriznata, rekavši da ga je ta izjava uznemirila. Pa opet, neko ko je, na optužbe iz Srbije na račun Darka Šarića zbog šverca kokaina iz Latinske Amerike, još prije 12 godina rekao da se tu radi “više o pokušaju lova na Crnu Goru, a manje o nastojanju da se on stvarno nađe”.

Kako god da se okonča njegova beogradska odiseja, Svetozar Marović zaslužuje da bude upamćen. Istorija će ga pamtiti po konvertitstvu. Neki pjesnik, njegovom životnom opusu posvetio bi elegičnu pjesmu u kojoj glavni junak tuguje za rodnim krajem. Skulptor bi u znak sjećanja na njega napravio figuru na kojoj je pola čovjek, a pola lisica. Slikar bi vjerovatno odabrao neku apstrakciju, mada bi imao dilemu koju tehniku da koristi. Aforističar bi, pak, bio siguran da takve kao on treba smjestiti u ediciju hulje na platnu.