(Zlo)upotreba moći

Piše: Slobodan L. Jovanović

Politika nije nemoralna per se, ona to postaje kada se udaljava od svoje suštine i postane sredstvo zadovoljavanja pojedinačnih i posebnih interesa na uštrb interesa države i društvene zajednice. Kao što smo imali promjenom vlasti prije nešto više od godinu i po dana kada smo bili u prilici da svjedočimo urušavanju svih državnih institucija, nepoštovanja propisa, pravila, samovolje, prekomjernog zapošljavanja partijskih kadrova i zadovoljavanja različitih apetita kao načina  održanja kakvog  – takvog mira u kompleksnoj koalicionoj vlasti. Cijenu svega toga je platila nikad slabija država i običan puk.

Nema sumnje da je Crna Gora svoj politički profil gradila, nakon rascjepa u jedinstvenom DPS-u, na harizmatičnoj ulozi prvog čovjeka preostalog DPS-a, koji je moć baziranu na toj harizmi iskoristio na najbolji mogući način za Crnu Goru. Neki će reći i za lične benefite, ali to su sve do sada nedokazane glasine ontoloških mrzitelja lika i dijela Mila Đukanovića. Može se reći da je Đukanović svoju poziciju najmanje gradio na moći izgrađenoj na raspolaganju državnim aparatom i institucionalnom silom. Promjenom vlasti u avgustu 2020. sve se promjenilo. Represijom prema političkim protivnicima i neistomišljenicima, sticanjem moći zloupotrebom institucija sile, kadriranjem i dovođenjem poslušnika bez demokratskih i ljudskih skrupula, progonima, uzurpacijom pravosuđa i njegovom potpunom kontrolom, koncentrisala se moć u rukama nekoliko osoba, lišenih državničkih kapaciteta, sa socijalnim, profesionalnim i mentalnim deficitima, čime je sudbina države Crne Gore došla u nikad slabije i nesigurnije ruke.

Istinitost se nikada u politici nije smatrala vrlinom, na istini se rijetko mogla dobiti ili sačuvati vlast, dok se laž prečesto smatrala dopuštenim sredstvom i najefikasnijim političkim oružjem. Laž zato sve više dobija legitimitet, do apsurda da ona postaje kriterijum istinitosti, odnosno da se više vjeruje onome ko je u laži ubjedljiviji. To je u Crnoj Gori dovedeno do takvog apsurda da najveći lažovi i manipulanti upravljaju državom, da najveći lažovi i manipulanti upravljaju državnim resursima, javnim preuzećima, najlažljivije i najmanipulativnije nevladine organizacije promovišu moralne vrijednosti i izigravaju tužilačke i policijske istražne organe itd. Ne postoji ta moć vizije koja može proniknuti u ciljeve postojiće vlasti, partija na čijoj podršci je vlast formirana i NVO prirepaka, ako izuzmemo neiskrenu i deklarativnu priču o članstvu u EU.

Upravo u takvim državnim institucijama, ako se više mogu uopšte tako nazivati, stvorena je haranga i obmana oko Belvedera, tj. protesta crnogorskih rodoljuba na Cetinju 5. septembra 2021. godine, kojima se jedan potpuno legitiman i patriotski čin pokušava predstaviti kao teroristički akt, a njegovi učesnici kao teroristi, ekstremisti i što ti ja znam što sve ne. Iako se radi o najgrađanskijem, najevropskijem, pa ako hoćete i najpacifističkijem dijelu stanovništva Crne Gore. Čak se ide dotle da se gurkanje sa policijom, što se dešava u svim mogućim protestima na našoj planeti, pokušava proglasiti kao državni puč? Ta vrsta perverzije još je jedino moguća u Putinovoj Rusiji, S. Koreji i sličnim despotijama.

Bilo bi zanimljivo da ti opsenari objasne javnosti o kakvom državnom puču može biti riječi ako se protestuje protiv ustoličenja jednog popa? Je li to Crna Gora postala teokratija kad se ustoličenje jednog popa smatra ustoličenjem političke vlasti na državnom nivou, pa se govori o državnom puču? Možda je to zbog toga što je Crkva Srbije bila aktivni učesnik na izborima, što je sastavljala izvršnu vlast, postavljala kadrove po javnim i kulturnim institucijama, pa se stekao utisak da se Crna Gora vratila u doba vladikata? Mada sam siguran da u ondašnjoj Crnoj Gori nije mogao biti vladika iz strane crkve, kojeg bi postavljao neko van Crne Gore, a ni ličnost poput Joanikija Mićovića.

Bilo bi zanimljivo da se pokaže postoji li u Crnoj Gori takva vrsta pravnika koja bi pristala na tu vrstu farse i unizila svoju profesiju baveći se pokretanjem bilo kakvog postupka za Belveder? Ako postoji potreba za pokretanje sudskog postupka onda je to jedino moguće protiv organa reda, iako su prije organi nereda, zbog kršenja zakona, prekoračenja sile i prekomjerne upotrebe hemijskih sredstvava. Da nijesu u Crnoj Gori uništene sve nezavisne institucije, da postoje nezavisne i profesionalne nevladine organizacije, da postoji ombdusman za ljudska prava i da su, kao što je bilo uvijek u vrijeme prošle vlasti, nadzirali na licu mjesta događanja na Cetinju, sva ta podmetanja i prljavštine izvršne vlasti bili bi blowing in the wind.

Neko će reći da ombdusman za ljudska prava postoji. Sumnjam, jer da postoji javio bi se na enormne količine kršenja osnovnih ljudskih prava, progona, neovlašćenog prisluškivanja, zloupotrebe vlasti od strane premijereja Krivokapića u desetinama slučajeva, pa i upotrebe policije i helikopterskog desanta na Cetinje, zloupotrebe vojske za provođenje vjerskog čina i sijaset drugih deformacija i derogacija pravnog sistema države. Da postoji, bio bi na Cetinju tog dana. Da postoji ne bi ćutao na izjave braće Mićović kojima vrijeđaju nacionalno dostojanstvo, Ustavom zagarantovano pravo na nacionalni identitet i zabranu diskriminacije po tom osnovu. Ne bi ćutao ni na njihovo prizivanje genocida u Crnoj Gori kakav vrše ruske trupe u agresiji na Ukrajinu.

Mada je Crna Gora preživjela to što se događa u Ukrajini prije jednog stoljeća, o čemu srpski i beogradski novinar Pantelija Jovović piše kao najstrašnijoj golgoti i zločinu zvaničnog Beograda, pišući o pet hiljada zapaljenih kuća samo do 1921. Ili kako piše dr J. Bajza u svojoj knjizi „Crnogorsko pitanje“, objavljenoj 1927. godine u Budimpešti: „U 1918 i 1919. godini Crna Gora je bila svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca… Žene, đeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru: Đeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života, kidane su uši, jezik i nos… Žene su silovane; pa su vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirane su bande koje su kao Huni pustošile oblasti jednu za drugom pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukući i prljajući po blatu kosti Sv. Vasilija Ostroškog i Sv. Petra Cetinjskog samo zato što su bili svečevi crnogorski.” Tako da, brothers Mićovići,  opstadosmo MI, kao što će opstati i Ukrajina i ukrajinski narod.

Vitni Voren piše u „Crna Gora, zločin mirovne konferencije“ 1922. godine: „Ako puštimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potokopaćemo temelje sopstvene slobode“. Razmišljajte Englezi, Francuzi, Amerikanci, Italijani o ovim riječima g-dina Vorena dok posmatrate scene genocida u Ukrajini, dok gledate razvaljeni Mariupolj i masovne grobnice po Ukrajini, leševe na ulicama Buče, smognite snage da priznate svoj grijeh prema Crnoj Gori i prestanite da podržavate crnogorske petokolonaše, potuđenike, neprijatelje svega crnogorskog i autentične Crne Gore. Prestanite da vjerujete ontičkim lažovima i prevarantima koji vam pjevaju pjesmice koje želite da čujete dok razaraju biće Crne Gore i crnogorski habitus.

Crna Gora će dobiti novu vladu koja je skuvana u kuhinji Eskobara i po podgoričkim ambasadama, a koja će se formirati oko i pod dirigentskom palicom čovjeka koji je najzaslužniji za sunovrat Crne Gore, razvaljivanje svih institucija, uništenje bezbjednosnog sistema Crne Gore, čijom voljom je došlo do eksplozije velikosrpskog šovinizma i klerofašizma, do instaliranja na desetine hiljada kadrova po crnogorskim institucijama koji predstavljaju destruktivan element i instrument u proruskim i velikosrpskim pritiscima na Crnu Goru i kojeg će se bilo koja vlast teško osloboditi bez većih društvenih potresa. Da ta papazjanija bude još veća disimulacija, podršku će imati u suverenističkim strankama. Takva vlada već u najavi ima unutrašnju suprotstavljenost, uz opasnost da suverenističke stranke, znajući fraudativni karakter Dritana Abazovića, njegovu sklonost laviranju i koketiranju sa svim i svačim da bi pribavio sebi moć, njegovu sklonost manipulacijama, pristanu na mnoge ustupke, pa bi najbolje bilo da se takva vlada što prije obori i da neka buduća koncentraciona vlada pripremi nove izbore, pod egidom EU i pravilima koji bi se tako uspostavila.