Krešendo političkog primitivizma

piše: Željko Vukmirović

Čudo je taj legalitet. I ko ga izmisli. Zato ovdašnji vodeći političari i imaju ozbiljnih problema kada se njihov diletantizam i populizam sudare sa usklađivanjem pravnih propisa i zakonitosti. Još kada im se sašije jednostavno uputstvo da se zakon sprovodi „uz poštovanje najvećih međunarodnih standarda u postupanju”, sva buka i primitivni narativi mogu da se brišu. Ukratko, nema mjesta. Jer, biće da je to ta formulacija koja poništava sve lokalne loše namjere koje su u svakodnevnoj ponudi. 

I ispada da nema ništa gore za domaće političare instalirane u vlasti od „poštovanja najvećih međunarodnih standarda“. Piši, agonija.

Zato i ne čudi što se prvi javio potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić zadužen za sektor bezbjednosti. 

„Ja nemam nikakvog dodira sa operativnim postupanjem policije u Zeti“. 

I to stvarno može biti živa istina. Jer, zajebani su ti međunarodni standardi. A i užasno su legalistički.

Jednostavna je samo namjera Milana Kneževića da pripisujući Bečiću krivicu, o’ladi Ljalja za dobar broj pristalica u lokalu, ali i potakne malo nemira u vrhu izvršne vlasti. 

Istini za volju, Milanče se samo utrpavao pri hapšenju u Botunu. Čak, zli jezici tvrde da je tim povodom bio izuzetno dosadan i nametljiv i to u tolikoj mjeri da je i policiji bilo neprijatno da ga gleda. Svejedno, ispunio je očekivanja. A srbijanski predsjednik Vučić je u roku od nano sekunde potrčao da na Instagramu objavi kako je u Crnoj Gori uhapšen „lider srpskog naroda“. 

Pažljivim posmatračima regionalnih zbivanja neće promaći ovo Vučićevo oglašavanje koje bi mogli pripisati definitivnom detronizacijom Andrije Mandića kao bastiona odbrane čuvenog projekta „ugroženog srpstva“. 

Ovakav dodatak ishrani Milančetovog ega se takođe može smatrati i izuzetnim doprinosom beogradskog autokrate, kao i podsjećanjem na tačnu adresu manipulacije i pokroviteljstva bilo koje regionalne nestabilnosti.

Mada, žilav je Rajo. Bez obzira što se njegov zahtjev za hitnim sastankom Savjeta za bezbjednost i odbranu može podvesti pod tačku „odbrana i posljednji dani“. 

Poseban promašaj u prilog legalitetu i sprovođenju zakona upisao je i predsjednik Jakov Milatović koji je našao za primjerenim da primjeti kako se hapse „stari ljudi i žene umjesto kriminalaca koji su ojadili državu“. Ili bi možda predsjednik države kao legalista volio da objasni kako je jedna politička opstrukcija projekta saradnje sa Evropskom unijom tek težnja građana da se „njihov glas čuje“ i promašaj policije u sprovođenju zakona. 

Za kraj, valja napomenuti i da su najveći profit jučerašnjih zbivanja ubjedljivo odnijeli doajeni eskivaže Mujović i Spajić. U prilog još jednoj napomeni za predsjednika Milatovića – ‘oće Spajke da pokupi kajmak, pa to ti je…

I to bi bilo sve od „godine na izmaku“. Ono čudo od legaliteta je ukazalo da je Milanče sa svojim političkim angažmanom u Botunu, a u pratnji reakcija sasvim izvjesnog broj političara u izvršnoj vlasti, kao krešendo političkog primitivizma i onako narodski rečeno, usrao motku.

Taman za opravdanu konstataciju da je pred budućim kolektorom pregršt posla.