Ljaljo, Crnogorac

Piše: Nebojša Redžić

Slučaj Alekse Bečića neodoljivo podsjeća na događaj od prije pet godina kada su trojica vaterpolista Crvene Zvezde fizički napadnuta u Splitu. Pazite, trojica. Tražili su im da skinu obilježja kluba, tretirali ih štanglama i palicama. Dvojica su potom utekli, a jedan je – iako je bio februar – skočio u more i tamo potražio spas.

I dok su se ova dvojica nestali u vidu magle u uskim splitskim uličicama, ovaj iz mora očajnički je zavapio: “Ja sam Crnogorac! Ja sam Crnogorac!” Dok su dobronamjerni prolaznici pokušali da pomognu nesretnom Aleksandru Kralju da izađe iz vode, “slavu” na društvenim mrežama je ponijela starija gospođa koja je na njegovo nacionalno izjašnjenje imala spreman komentar: “Ipak je on četnik”.

Tako nekako zvučalo mi je ovo sa crnogorskim personama non grata i zvaničnim Hrvatima. Dok su ona dvojica – operisani ili hakovani, svejedno – pronašli spas zahvaljujući brzim nogama, ovaj treći ostade za sprdnju. Nije ga majka klela što se sa komšijama kockao, nego što se lažljivo vadio.

“Ja sam nacionalni Crnogorac”, zavapio je Aleksa, nakon što je pročitao da ga je neko konačno svrstao uz bok četničkom vojvodi i njemu sličnom zetskom Pipunu. Tamo gdje po svemu i pripada. Ali, ne bi Aleksa bio Aleksa da ponovo nije stavio u pogon svoj dar da prevari masu i izgovori ono što veze nema sa realnošću. Srećom, neuspješno.

Shvatio je mlađani Aleksa da je deklarisanje kojim se nije dičio do sada – nacionalni Crnogorac dakle – ne samo slamka spasa, nego i karta za ljubav u očima susjeda, viza za Evropu, bijeg od sramote i taloga civilizacije. No, poput jedne stare đevojke koja je na Fejsbuku objavila da se u 50 i nekoj prvi put udala, a starija gospođa u komentarima napisala samo jednu riječ: “Okasnila”, tako je za Aleksu bilo prekasno da bude izuzet iz odluke komšijske članice EU.

Nekako, to Aleksino deklarisanje liči da sve, osim na identitetsko izjašnjenje koje odgovara pravom stanju stvari. Ljudi bi mu prije povjerovali da je napisao da je Eskim ili Papuanac. Čuj, Aleksa Ljaljo Bečić, pa nacionalni Crnogorac. Ne moraš biti stanovnik Crne Gora da shvatiš o kakvoj se nebulozi, o kakvoj manipulaciji radi. Ovo “nacionalni Crnogorac”, tako nekako prirodno bježi od Aleksinog imena, tako se gubi poput zraka sunca ili morskog talasa, da ispada kako je Aleksa takvim izjašnjenjem pokušao prevariti vrijeme, sukobiti se sa gravitacijom, oboriti Drugi Njutnov zakon.

Konačno su njegovo ukrivanje, kurvanje sa zdravim razumom, njegovu mimikriju sa ostatkom svijeta, ukapirali i Hrvati. Za razliku od Zvezdinog golmana Kralja koji je dobio batine, Aleksa se fizički osjeća dobro, ali je politički, diplomatski, a konačno i ljudski toliko išamaran, da će mu povratak među društvo kolokvijalno označeno kao “većina od 30. avgusta”, biti bolno prizemljenje. Značiće pad sa one pozicije koju je nekritički dodjeljivao sebi, dok je u društvu bradatih i pijanih ljubitelja kame, izigravao moralnu vertikalu i grabio lovćenske visine političke figure neuprljane dnevnom politikom.

Njegovo demaskiranje, biće satisfakcija makar za onaj dio crnogorskog društva koji nije obolio od virusa velikosrpstva i mržnje prema ostatku svijeta. Što se njegovih tiče, možda će mu čak i porasti rejting, ali – to su njegovi. I to spada u neku drugu priču koja se može uvrstiti u onu maloprijašnju – o talogu civilizacije. O zbirci, čak.

Jer, sve priče o Aleksi Bečiću, sve njegove tugovanke i pravdanja, sva nabrajanja njegovih političkih dostignuća i dosega u ljudskosti i pravdoljubivosti, potrla bi – da ga poznaje – ona ista gospođa koja bi opet izgovorila ono, toliko istinito i hirurški tačno: “Ipak je on četnik”.

Demaskiran zauvijek

Ne pada mi na pamet da se bavim političkom biografijom Alekse Bečića. Niti je znam. Još manje me briga za njegovo političko batrganje iz gliba u koji je sebe uvalio u ove tri i po godine u očima ama baš svakog nacionalnog Crnogorca. Jer, ako bi me neko na prepad upitao što mi prvo pada na pamet kada se pomene Aleksa Bečić, to bi svakako bio onaj podli, pokvareni, fukarski osmijeh u momentu dok je kao predsjednik parlamenta konstatovao da su odmah po dolasku na vlast, on i njegovi bradati, poklonili naše crkve i manastire Srbiji. I grobove predaka. Da – i grobove.

Taj momenat, sve i da živim onih 90 godina koliko mi je prorekla jedna astrološkinja, pamtiću dok sam živ, osim ako Aleksi u pomoć ne pritekne gospodin Alchajmer. Samo taj detalj, taj trzaj mržnje prema svemu crnogorskom, taj tik očajnika koji je u trenu umislio da će iz potaje odraditi još najmanje trista takvih poteza za srpsku stvar, do nepodnošljivosti se bije sa onim “nacionalni Crnogorac”.

Mladić ponikao iz šinjela SNP-a, neko ko je u najplodnijim momačkim godinama usvojio takve vrijednosti kakve baštini ova kancer strančica, čovjek koji je i u kasnim tridesetim ostao vjeran velikosrpskoj nemani prkoseći modernim tehnologijama i vještačkoj inteligenciji – ne može zavrjeđivati poštovanje. Ni crnogorsko, ni hrvatsko. Ni bilo čije sa adresa država koje su usvojile vrijednosti civilizovanog svijeta.

Uzalud je bilo to što ga je Zapad godinama obučavao za momenat smjene vlasti u Crnoj Gori. Nije pomoglo ni to što je dane i dane, ulazeći na južni ulaz ambasade SAD u Podgorici, pripreman za donosioca odluka. Džaba i što je kao predsjednik parlamenta obišao mnoge zapadne adrese i vidio kako funkcioniše moderni svijet.

Umjesto one: “jednom policajac, vazda policajac”, za Aleksu vrijedi ogoljeno i nesporno, da je jednom četnik – uvijek četnik. I briga me što će Aleksi i njegovom imidžu ovo zasmetati mnogo više nego Andriji ili Pipunu. Jer, poenta ove priče je da su ga komšije Hrvati – kada smo to već mi u Crnoj Gori odlagali da učinimo – raskrinkali za sva vremena.

A ja mu neću, poput nekih malicioznih kolega, potencirati aluziju da “Aleksa ima neke kvalitete koji se na Zapadu cijene”. Zadržao bih se na politici.

Identitetski surogat

“Iz njegove stranke je ministar koji mi je uskratio posjetu brodu Jadran, gradonačelnik koji je promijenio ime bazena u Kotoru, to je stranka koja predlaže nazive ulice u Beranama po Ratku Mladiću, a u Podgorici po Pavlu Bulatoviću. To dovoljno govori u kojem smjeru ide ta stranka, na čijem je on čelu”, kazao je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Kako i neće kada je Aleksina politika kao temperaturna inverzija. Kod njega i Demokrata je moguće da se probude na 17 u Podgorici, a zanoće na 32 na Žabljaku, kod njih je moguće sve i izvodljivo sve, osim da budu stranka koja vodi računa o državnim interesima Crne Gore.

Dovoljno je uzeti njegovu “odbranu” od odluke Hrvatske, protumačiti stavku po stavku suprotno od onoga što je rekao Aleksa i doći do zaključka koji će dati sve odgovore o smjeru u koji ide njegova stranka.

Veli da “nikada nije dijelio žrtve po vjeri i naciji”, veli da se “nije bavio Hrvatskom” a ne spori da su njegovo glasali za Rezoluciju o Jasenovcu (“I drugi su”, veli), kukumavči da je zbog Rezolucije o Srebrenici bio na “crvenoj listi” Srbije, a ne kaže kada su ga i gdje Srbi zaustavili na granici. Pa na kraju kaže da “Crna Gora snažno korača putem stabilnosti, društvene kohezije i daljeg progresa”, iako i ribe u Jadranu, odavde do Rovinja, znaju da je rekonstruisana Vlada – anticrnogorska. Mislim, zna to i Aleksa, ali ne ide da jedan “nacionalni Crnogorac” to prizna. Ma, hajde, bre.

O profilu osobe kakav je Aleksa Bečić moglo bi se pisati danima. To je ona vrsta crnogorskog surogata koji je proizvod velikosrpskog ispiranja mozgova, produkt jedne revizionističke matrice i deformisanog sistema vrijednosti, biće koje se naizgled identitetski lomi, a udiše samo košavu sa sjevera, čovjek kojem podgorički śever izaziva jedino napade panike i izlive mržnje. Ovo potonje jer je i on, baš kao i gomila “oslobodilaca” njegovog kova, duboko u duši svjestan da loše odrađuju posao za beogradskog Gazdu, da nijesu ni na pola puta iako su obećali da će obaviti zadatak, da neko ili nešto s neba čuva tu Crnu Goru kojoj bi da slome kičmu.

Ako će nečemu doprinijeti odluka Hrvatske da i Bečića proglasi personom non grata, neka to bude saznanje da će “srpska stvar” dobiti još jednog predanog vojnika u istom rangu sa Andrijom i Milojkom. Sada konačno neskriveno, neuvijeno, bez ukrivanja i iz svih oružja. Jer, niti je Ljaljo Crnogorac, niti je njegova stranka “građanska”. Alternativa je da se Aleksa povuče iz politike. Vrijeme je da se stvarni nazovu pravim imenom.

Hvala Hrvatskoj što nam je pomogla da neki štakori konačno izađu iz svojih rupa.