MANDIĆ I TIHA KAMPANJA ZA 2027: Kontrola srpskog biračkog tijela po svaku cijenu

Piše: Neven Mitrović

Iako su parlamentarni izbori u Crnoj Gori formalno daleko, unutar nekadašnjeg Demokratskog fronta (DF) kampanja za 2027. godinu je već počela. Ne javno, ne deklarativno, ali strateški – kroz unutrašnje preslaganje, pažljivo tempirane sukobe i jasno podijeljene političke uloge.

Razlog je jednostavan: promjena raspoloženja srpskog biračkog tijela, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori.

Dešavanja u Srbiji, masovni protesti i rastući anti-vučićevski sentiment među Srbima, neminovno se prelivaju i na Crnu Goru. Sve veći broj Srba u Crnoj Gori otvoreno izražava nezadovoljstvo politikom Aleksandra Vučića, dok drugi dio biračkog tijela ostaje čvrsto vezan za njegovu politiku, narative i geopolitička savezništva kojih je sve manje. Upravo u toj pukotini leži najveći problem partija koje je pred prošle izbore okupio Mandić.

Pipun ostaje Vučićev “ćaci” do kraja, Rajo se distancira, tako je pokriveno svo srpsko biračko tijelo 

Te partije se po prvi put suočavaju sa situacijom u kojoj ne mogu zauzeti jedinstven stav prema ključnom identitetskom i nacionalnom pitanju – odnosu prema Vučiću. Jasno opredjeljenje, bilo pro ili anti Vučića, značilo bi gubitak značajnog dijela srpskih glasova. Svjesni toga, lideri bivšeg DF-a, koji se po potrebi okupljaju u koaliciju Za budućnost Crne Gore (ZBCG), odlučili su se za model koji im je već poznat: formalno jedinstvo, suštinska podjela.

Tako je ta koalicija faktički podijeljena na dvije političke struje.

Struja Andrije Mandića dobila je zadatak da preuzme antivučićevski ili u najmanju ruku neutralan narativ. Ciljna grupa su Srbi u Crnoj Gori kojima Evropska unija (EU) i NATO nijesu crvena linija, koji Crnu Goru vide kao dio evropskog političkog prostora i koji žele distancu od autoritarnih modela vlasti u regionu.

Sa druge strane, Demokratska narodna partija (DNP) Milana Kneževića preuzima ulogu otvorenog nosioca pro-vučićevske politike. Knežević dobija prostor da okupi tzv. „ćaci“ biračko tijelo – tvrdo jezgro srpskih glasača koji insistiraju na anti-NATO i pro-ruskoj politici, kao i bezrezervnoj podršci Vučiću. Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i sukob oko Botuna, koji se sve više nameće kao idealan izgovor za Kneževićev izlazak iz vlasti, kako na državnom, tako i na lokalnom nivou u Podgorici.

Botun – kapitalna saboterska investicija Pipuna Ćaci-Kneževića

Povratak na „fabrička podešavanja“ – opozicioni status, radikalnija retorika i jasna ideološka linija – omogućio bi Kneževiću da kapitalizuje na nezadovoljstvu dijela srpskog biračkog tijela koje sve otvorenije kritikuje kompromisnu politiku Andrije Mandića i njegovo učešće u vlasti.

U isto vrijeme, Mandićev zadatak ostaje da balansira: da ne prekine veze sa Srbijom, ali i da se ne veže previše za Vučića; da zadrži imidž zaštitnika srpskih interesa, ali i prihvatljivog partnera Zapadu i evropskim strukturama. To je politička akrobatika koja ima samo jedan cilj – da nijedan dio srpskog biračkog tijela ne izađe iz okvira kontrole koalicije bivšeg DF.

Strategija srbijanskih partija u Crnoj Gori jasno pokazuje da se više ne bore za ideologiju, već za monopol nad srpskim političkim prostorom u Crnoj Gori. Podjela na „tvrđu“ i „mekšu“ struju nije znak slabosti, već pokušaj da se obuhvati cijeli spektar srpskih birača – od proevropskih koji svoju budućnost vide u Crnoj Gori kao članici EU, do radikalno proruskih i provučićevskih.

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje: koliko dugo se može igrati dvostruka igra prije nego što birači prepoznaju da nijesu suočeni sa stvarnim političkim izborom, već sa pažljivo režiranom predstavom čiji je cilj isključivo očuvanje lične moći, položaja i privilegija?