Milančetova odbrana i posljednji dani

Piše: Željko Vukmirović

Ne idu Milančetu priče sa snimcima. Jednostavno, neće ga ta rabota. Uplete se čovjek ko pile u kučine, počinje da vrda, ne zna đe udara. Ukratko, verzije istine jednog od lidera ostataka Demokratskog fronta Milana Kneževića imaju ozbiljan problem sa snimcima.

Priča je priča, a snimak samo snimak.

Tako je bilo i na početku njegove političke karijere, a raspoloživi snimci upućuju na to da se ništa nije promijenilo ni do dana današnjeg, kada ta karijera bilježi svoje posljednje dane.

U prilog protraćenom vremenu i bolnom procesu Milančetove političke karijere ne idu nikakve optužujuće analize kojima se uvijek može prikačiti element pristrasnosti, već samo obični, praktično najobičniji – televizijski snimci. I niko, apsolutno niko ga nije tjerao da sa autoritativne skupštinske pozicije poslanika vladajuće većine kaže “ako nađete tu izjavu, ja ću da napustim politički život”.

Izjava je pronađena. Snimak je autentičan. Ono što još preostaje je samo da se smotaju kablovi, ispoštuje data riječ i okonča jedno napuštanje političkog života.

Ili?

Kreće nova priča. Uostalom, prema Milančetovoj karijeri to je uvijek bolje i isplativije nego neki snimak. I tako, prema novoj priči ispada da ono što se desilo 1998. godine i što je zabilježeno na snimku i nije baš tolika istina kao što to može da ponudi nova priča. A tamo, u toj priči, slijedi naročita obrada i dorada. Može to da se sredi, zar ne?

Te 1998. godine, prema običnom, gotovo najobičnijem televizijskom snimku povodom okupljanja građana ispred Vlade Crne Gore, tadašnji predsjednik Milo Đukanović je rekao da se “nakon zloslutnih poziva sa tog skupa da se ide na Tuzi, nakon odlaska tih građana pred kasarne da se traži oružje” jasno čuje Milanče kako se nameće upadicom i odvažnim busanjem riječima “ja sam tražio”.

Prema tom redosljedu, Tuzi su neupitne. To, ostaje. Baš kao i potražnja oružja. I to ostaje. Baš kao i Milanče na snimku. Tek oko toga nema nedoumica. Pa? Šta se čeka?

Zato uvijek postoji nova priča. Samo je snimak stari.

Baš kao i onaj snimak sa aerodroma kada je taj isti Milanče i njegov vozač i tadašnje obezbjeđenje izvrijeđalo čovjeka, a onda mu se još i Milančetov zaštitnik prijeteći zalijetao, pa je snađeni čovjek uhapšen i privođen. A Milanče prosuo priču o svojoj srpskoj ugroženosti. I tako sve do pojave snimka. I to ostaje.

Oni snimci kako u ovoj istoj crnogorskoj skupštinskoj sali čupa mikrofon i unosi se u lice drugom poslaniku koji od njega okreće glavu, vjerovatno ostaju kao prilog naročite antologije besjedništva.

Neće Milančeta snimci. A ni nova priča, niti odbrana. Zato mu uvijek ostaju posljednji dani njegovog političkog života. To može da prođe. I neće niko ni da takne.