Milo ili…

Piše: Goran Popović

Kandidatura Mila Đukanovića, osim što je njegove rivale na martovskim predsjedničkim izborima učinila dodatno nervoznim, pa već licitiraju ko će “sa Milom u drugi krug”, donijela je i neku vrstu olakšanja suverenističkom, građanskom, sekularnom i proevropskom biračkom tijelu Crne Gore. Pregovaračke varijante o nekom imaginarnom nestranačkom, nadstranačkom ili nezavisnom suverenističkom kandidatu nijesu baš bile uvjerljive, a kandidatura nekog politički bljedunjavog lika teško da bi bila pravi odgovor na prljavu kampanju koju će voditi Kremlj i Beograd, uz svesrdnu logistiku parapolitičke Crkve Srbije, u korist svojih pulena.

Milo je već pokazao da ima politički kapacitet, pa i harizmu da se odupre svima onima koji su  Crnu Goru htjeli da vide kao 27. izbornu jedinicu  Srbije ili tek jednu od “srpskih zemalja” projektovanog “srpskog sveta” u regionu. Još od 1997. godine, strpljivo, uporno i uz manire političara evropskog formata, a uz poštovanje svih demokratskih principa, pod njegovim liderstvom Crna Gora je obnovila državnu nezavisnost, postala članica NATO saveza i najozbiljniji kandidat za članstvo u EU. I nakon dolaska “oslobodilaca” na vlast predsjednik Đukanović je ostao jedina legalna i legitimna institucija u ovoj zemlji, pa je, u okviru svojih nadležnosti, činio sve da sanira štetu koju su kleronacionalisti, uz prevarantsku podršku Ure i Civisa, sukcesivno, tajno i organizovano činili na unutrašnjem i međunarodom planu.

Zato će Milo opet biti stožer oko kojeg će se okupiti sve zdrave snage u ovoj zemlji.

Ili ćemo, daleko bilo, dobiti četničkog vojvodu za predsjednika Crne Gore. Onog Andriju Mandića koji je bio protiv nezavisnosti i državnosti Crne Gore, koji je bio protiv Ustava, protiv članstva u NATO savezu i samo deklarativno za EU, a u suštini za neke unije istočnjačkih satrapija na čelu sa Putinom i njegovim balkanskim izvođačem radova Vučićem. Ostali “verifikovani” kandidati, među kojima je najveći dio regruta iz crkvenih političkih jazbina, sa sličnim političkim bekgraundom kao  Mandić, realno gledajući, imaju minimalne šanse na predstojećim predsjedničkim izborima.

Reče juče Mandić kako je „DF nastao na ideji pomirenja“, te da postoji „vrijeme kad se sije i kad se žanje“, što god to značilo. No, bezuspješnom prikrivanju izvođača radova njegove kleronacionalističke retrogradne politike iza frazetina o „evropejstvu, integracijama, demokratizaciji i pomirenju“, ipak, nazire se kraj. Agonija bolesnog organizma aktuelne nam nelegitimne vlasti, zapravo, već je odavno dijagnostifikovana. Totalni raspad ove truleži moguć je već u martu!

Dritan se, za divno čudo, nije kandidovao. A i ko bi ga glasao?! Trenutno je u velikom poslu oko kupovine novih (ili polovnih) catara za liniju Kamenari – Lepetane. Nabaviće ih “što je prije moguće” iz budžeta u kojem ne postoji ta stavka. Jer, “Vasilije” ne može sve sam da preveze, a povremeno pali i na guranje. I ove nove (ili polovne) catare biće, naravno, osvještane i okađene tamjanom, a mogu se zvati npr. “Pop Maca”, “Joanikije I”, “Joanikije II”, Pahomije…

I, da, Putin je u ruskom parlamentu obilježio “godišnjicu agresije Ukrajine na Rusiju”. Dobro on, ali i u nekim našim školama manifestovana je podrška “napadnutim Rusima”…