Muke po Milojku

Piše: Nebojša Redžić

Da Milojko Spajić samostalno i svojom voljom sastavlja crnogorsku Vladu, tačno je taman kao kada nacista iz Nikšića Marko Kovačević prozbori da je “na Vučjem dolu izvojevana jedna od najznačajnijih srpskih pobjeda”. Jer, kada bi Milojko birao po svome, onda bi to bila neka druga priča. Slična bajkama Srpskog sveta po kojima u Crnoj Gori ne postoje ni Bošnjaci, ni Albanaci, ni Hrvati. Da nema ni Crnogoraca, niti treba da ih ima u Vladi Crne Gore – to se već tri godine podrazumijeva i o tome postoji konsenzus kod svih necrnogorskih naroda u građanskoj nam državi. Ili u gradžanskoj?!  Kako se ono tačno kaže?!

Tako ispada da se Milojko dobro folira lavirajući između ostataka DF-a s jedne i manjina, s druge strane. Zapadni partneri mu traže da forsira manjine, a Vučić, Joanikije i Moskva samo ga značajno pogledaju kada pomene mogućnost da u Vladi neće biti Andrije i Milančeta. Bošnjaci ne žele u Vladi bivši DF, DF ne želi manjine jer pominju NATO i Ukrajinu, a PES i Demokrate žele što širi koalicioni front u borbi za necrnogorsku Crnu Goru. Amerikanci, navodno, ne ljube Novu i DNP, ali namiguju na jedno oko i sugerišu da se neće buniti i ako bude po Vučićevoj zamisli. Jedino Crnogorce niko ne pominje. Koji Crnogorci? Dragi čitaoče, oprosti što te iz kolumne u kolumnu dezinformišem da postoji neko ko je dobio glasove na izborima, a stalo mu je do interesa naroda koji je stvorio ovu zemlju. Ne postoji. Ili, snom mrtvijem spava.

Kako god obrneš, biće ovo Vlada obmane. Baš kao i dvije prethodne. No, akteri koji je pokušavaju sastaviti, igraju na kartu kratkog pamćenja naroda. Uostalom, ko se još sjeća da je odlučujuću ulogu u postavljanju Dritana Abazovića za premijera odigrao DPS? Ili, ko se sjeća da je predsjednica parlamenta Danijela Đurović trebalo još prije pola godine da bude smijenjena, ali je ostala na funkciji upravo glasovima DPS-a?

Buduća će Vlada, kada Vučić, ili Amerikanci izdiktiraju Milojku njen sastav, djelovati kao ozbiljan projekat koji ima principe i kriterijume po kojima je sastavljena, sve do momenta dok partijski interesi i kadrovska grabež ne prevagnu nad tim imaginarnim principima.

Uostalom, ništa se od vremena bivšeg sistema nije promijenilo. Ili možda jeste, ali na gore?! Sjetih se kada sam u holu Skupštine čuo dvojicu kadrovika neke ranije vlasti kada jedan drugome kaže: “Ti si se napunio, pusti sad mene malo da se napunim”. I u takvim jednostavnim porukama, sadržana je sva suština muka kroz koje danas prolazi Milojko, pokušavajući da postane mandatar.

Kako dokusuriti Crnogorce?

Sve se, dakle, svodi na papazjaniju u kojoj veliki broj političkih aktera želi u vlast, a to podrazumijeva najglomazniju vladu u istoriji Crne Gore. Samim tim – i najmanje efikasnu.

Ono gdje su potencijalni participanti u Vladi saglasni, jeste da ne smiju ponoviti greške učinjene u prethodne tri godine. Sjetimo se da su dvije posljednje Vlade, formirane nakon “oslobođenja”, kiksale na pitanju odnosa prema crkvi. Čak i ona DPS-ovska prije njih. Dakle, tri. Zato će ovi novi tu pokušati da primjene verbalni recept aktuelnog premijera koji je izričit da su “potpisivanjem temeljnog ugovora svi problemi na tom polju riješeni”.

Saglasni su i da je potrebna najmanje tropetinska podrška u parlamentu “da bi se evropski put i reformski procesi pokrenuli s mrtve tačke”, jer su potencijalni konstituenti nove vlasti ideloški različiti. Ipak, priča o neophodnosti deblokade evropskog puta, samo je najljepše upakovana šarena laža kojom se žele zamazati oči zapadnim partnerima da ovdje neko zaista želi brzo članstvo Crne Gore u EU.

Takav utisak pokušavaju stvoriti u javnosti predvodnici nove većine. Tvrde da su evropske integracije jedna od rijetkih tačaka našeg društvenog i političkog konsenzusa. Ipak, one podrazumijevaju transformaciju i evropeizaciju države i društva, borbu protiv korupcije i kriminala, departizaciju i reformu državne uprave, slobodu medija, ljudska i manjinska prava, i vara se svako ko misli da će nova Vlada – ma ko je činio – biti spremna da zaore tako duboko.

Naprotiv. Rastakanje nacionalnog i državnog tkiva Crne Gore i Crnogoraca, te nezajažljiva pohlepa da se državni budžet sa svim pripadajućim apanažama maksimalno iscijedi, dvije su najogoljenije namjere buduće Vlade i jedino oko toga nema nikakvih nesporazuma među pretendentima da je sastave. O svemu ostalom, dalo bi se diskutovati.

Sve 30-avgustovske partije su srpske

Koliko mi komplikujemo u posmatranju jednostavnih stvari, pokazao nam je u subotnjem jutru na Pinku trust mozgova predvođen Jovanom Jeremić. Ona je najprije konstatovala da Crnoj Gori, zapravo, nijesu ni potrebni izbori kada joj Vladu sastavljaju ambasade, potom je nazvala Crnu Goru kolonijom – baš kao i sve države u regionu, te zaključila da “jedino Srbija zahvaljući predsjedniku Vučiću nije takva”. Naravno, sve je začinjeno tezom da se Srbima u Crnoj Gori “opet ne dozvoljava ulazak u Vladu”.

E, sad, svi znamo da to sa vječito ugnjetavanim Srbima nema veze s mozgom, jer su sve 30-avgustovske partije – srpske. Ili Vučićevske, svejedno. Ali, činjenica da ranijem DF-u i sada, njegovim ostacima, zapadne ambasade ne dozvoljavaju čak ni učešće, a kamoli odlučujući uticaj u vlasti shodno izbornom rezultatu, zaista je frustrirajuća.  “Argument nenaklonosti zapadnih partnera neprimjeren je za jednu suverenu i staru evropsku državu, i nije u demokratskom duhu” – kaže politikolog Predrag Zenović.

Uostalom, prosta logika ukazuje da voljom predstavnika naših zapadnih partnera, Crnoj Gori nije dozvoljeno da dobije vlast saglasno demokratski izraženoj volji njenih građana. Tako Demokratski front učestvuje u jednoj čudnoj vrtešci gdje su njihovi lideri zapravo vječiti gubitnici. Najprije nijesu dobili ono što im je pripadalo zbog odlučujućeg uticaja na smjenu vlasti 2020. godine. Njihov pad potom je bio nezaustavljiv, jer udaljeni od mehanizama upravljanja državom, nijesu bili u mogućnosti da sačuvaju svoje biračko tijelo. Ni danas, kada je podrška njihovoj koaliciji prepolovljena, nijesu nekim ambasadama poželjan sudionik u izvršnoj vlasti. Bez obzira što su u međuvremenu, čak, presudno uticali na pobjedu Jakova Milatovića na predsjedničkim izborima.

Konačno, može se postaviti pitanje koje lebdi u zraku: zašto zapadni partneri već nekoliko godina ne dozvoljavaju Crnoj Gori da bude ono što jeste? Zašto ne uvažavaju volju naroda i vlast izabranu njegovom voljom?  Dokle ćemo bježati od neumitnosti da većina stanovnika Crne Gore, baš kao ni Andrija ni Milan, ne žele članstvo u NATO, ne žele priznato Kosovo, ne žele sankcije Rusiji…a vjerovatno ni Crnu Goru kao nezavisnu državu?!

Sve su to inputi koji – na manji ili veći način – utiču na proces formiranja nove Vlade Crne Gore. Jer, dok god je Crna Gora tvorevina Zapada i produkt trenutnih geopolitičkih interesa, dotle ni njena Vlada ne može biti realan odraz izborne volje građana. Nije li krajnje vrijeme da Zapad Crnoj Gori dozvoli da bude onakva nakvu želi naarod – zemlja primitivne i needukovane većine kojoj je Srpska crkva draža od države, sujevjerje bliže od vjere, a svetosavlje ideologija koja kod većine glasača razara evropejstvo i potrebu za članstvom u Alijansi?

Jer, sve sam uvjereniji da tek kada se vladajući primitivizam u Crnoj Gori totalno ogoli, kada naša vlast bude realan odraz izborne volje i kada pokaže svoje pravo – antidemokratsko i antizapadno lice, tek kada možemo znati da smo stigli na dno i da moramo tražiti način da ustanemo.

Sve druge varijante, sav galimatijas učesnika u dogovorima o Vladi i njihovi prohtjevi i foliranje, samo su produžetak agonije koja traje već tri godine. Ili je nekome u interesu da i u naredne 33 budemo geografski prostor koji traži sebe i koji nije siguran da li je država ili protektorat, zemlja svijetle tradicije ili moneta za potkusurivanje Aleksandra Vučića sa Zapadom u pregovorima o Kosovu.

Zašto i dalje mislim da treba da tresnemo o pod da bismo se uzdigli? No, ni to neče ići tako brzo. Ko će se uzdizat’ po ovom žaropeku?!