Nakon Zdravinja i Dritana, tek sad dolazi ono najbolje!

Piše: Balša Knežević

”Oslobodilačka” rapsodija destrukcije koja je sada već famoznog 30. avgusta 2020. godine najavljena neočetničkim šenlučenjem i srbovanjem ulicama crnogorskih gradova uz trobojke, krstove, kadionice i tamjan, ovih dana doživljava svoj politički vrhunac.

Armija ”tridesetoavgustovaca” sastavljena od pogubljenih političkih diletanata ukombinovanih sa najamnicima ”srpskog sveta”, zvaničnog Beograda i nezvanične Moskve, odradila je besprekoran posao u obesmišljavanju crnogorske državnosti i njenog puta ka zapadnoj civilizaciji. Usput su političku scenu doveli do apsurdnog stanja u kom je maksima ”idemo pošteno pa ko koga zajebe”, postala pravilo.

Nakon dva katastrofalna izvještaja Evropske komisije o napretku Crne Gore ka EU za vrijeme Krivokapićeve, zatim i Abazovićeve vlade, indirektnih upozorenja da nešto radikalno mora da se promijeni, umjesto otrježnjenja političkih djelatnika, uslijedilo je srljanje u ustavni puč u vidu izmjena Zakona o predsjedniku.

Dok vlada bez podrške na čelu sa kontroverznim Dritanom Abazovićem ovih dana traži način kako da Crnu Goru ugura u Otvoreni Balkan, čime bi ”srpski svet” konačno dobio izlaz na more, zapadni zvaničnici se hvataju za glavu očajni zbog posrnuća crnogorskog evropskog projekta u koji su toliko mnogo uložili. Sad su valjda konačno shvatili da su debelo zaglibili kada su podržavali dolazak na vlast ”oslobodilaca” koji su bili samo paravan za klerikalno-nacionalističku politiku velikosrpstva. Ali čini se kasno.

Uvidjevši da poruke uvijene u oblande diplomatske demagogije ne daju više nikakve rezultate, i da crnogorska vlast sluša samo ruralno urlikanje srpsko-ruskih gospodara, ministarka inostranih poslova Slovenije Tanja Fajon prije nekoliko dana izgovorila je nešto što se u Crnoj Gori nije čulo od kad smo stupili na put EU integracija.

”U Briselu bi početkom naredne godine mogli razmatrati zaustavljanje cijelog procesa pristupanja Evropskoj uniji (EU) ukoliko Crna Gora ubrzo ne izađe iz institucionalne krize”.

Ništa manje direktan nije bio ni specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) za Zapadni Balkan, Gabrijel Eskobar koji je prilikom posjete Crnoj Gori kazao da ne vidi kako bi SAD mogle da rade sa vladom koja bi bila formirana prema nedavno usvojenim izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku.

Poslanici trenutne parlamentarne većine, otvoreno su 12. decembra pljunuli na Crnu Goru i njen najviši pravni akt usvojivši ponovo neustavne izmjene Zakona o predsjedniku, čime su potpuno obesmislili pravni poredak države. ”Oslobodioci” predvođeni neočetničkim, putinističkim savezom Demokratskm frontom, po izmjenama zakona mogu, ukoliko predsjednik države na predloži mandatara za sastav vlade, onako na divlje, sami da za mandatara postave kandidata koji, po njima, ima jasnu podršku većine poslanika.

Oni u Crnoj Gori koji pamte podršku zapadnih diplomata i zvaničnika, kako iz EU tako i iz SAD koju su pružali ”oslobodiocima” prije famoznog 30. avgusta, sa punim srcem bi mogli da im kažu – tražili ste gledajte!

Stoga je razumljivo zašto su zvaničnici EU i SAD zaprijetili da neće sarađivati sa vladom koja bi bila formirana na osnovu ovih antiustavnih izmjena Zakona. Takvo ponašanje međutim, više liči na ucjenjivački potez očajnika koji je uvidio svoje greške, nego na produkt zdrave i proračunate diplomatije.

Ipak, ”tridesetoavgustovce” svakako ne zanima mišljenje Zapada, pa su neočetnički udarnici iz DF-a brže bolje požurili da kažu kako se ”o Crnoj Gori odlučuje u Crnoj Gori a ne u zapadnim ambasadama”, uz još nekoliko ispraznih floskula kako je predsjednik Milo Đukanović kriv, jer su oni pogazili Ustav!?

Pa smo nešto više od dvije godine od ”oslobođenja” došli u situaciju da je država pred blokadom pristupnih pregovora sa EU, dok Rajo Mandić, Jole Vučurović i putinistička ekipa neočetnika iz DF-a dijeli lekcije Evropi i Americi pod koji uslovima će Crna Gora da uopšte pristupi Uniji. Slika trenutne političke zbilje u Crnoj Gori koje bi se postidio i Živko Nikolić.

Iako su poruke EU i SAD više nego jasne, u četvrtak je as političke pogubljenosti, senilni plejboj u pokušaju, inače (valjda) kandidat za mandatara nove vlade  Miodrag Lekić kazao da nema razloga da međunarodni partneri neće uspostaviti saradnju sa Vladom koja bi bila na osnovu aktuelnog Zakona o predsjedniku.

Pogubljeni Lekić koji po svemu sudeći više vjeruje svojoj demenciji nego eksplicitnim porukama Eskobara i Fajon, poručio je da očekuje da ”neće biti smetnji”, uz opaske da je ”Eskobar irelevantan”. U kakvom stanju svijesti se nalazi izlapjeli demagog Lekić najbolje govori njegova opaska da će zakleti putinisti iz DF-a biti u Vladi jer, između ostalog, ”nikad javno nijesu podržali Rusiju, oni su uz ukrajinski narod”.

Senilni plejboj u pokušaju nastoji da kreativno interpretira političku stvarnost i potajno se nada da će konačno doći na premijersku funkciju, makar kao marioneta nekadašnjih saboraca iz neočetničkog DF-a, koji su iznenenada postali ljubitelji Ukrajine. Realnost je ipak malo drugačija.

Od njegove unaprijed propale vlade ruke su u startu digli EU i SAD. Predsjednik Crne Gore neće učestvovati u grotesknoj predstavi obesmišljavanja pravnog poretka kroz konsultacije o formiranju Lekićeve vlade.

Ipak Lekić, njegovi kompanjoni iz DF-a, Demokrata, uz veleizdajniki politički otpadak koji je ostao od GP URA, mogu da traže odobrenje za mandatara od nekog drugog predsjednika, recimo Aleksandra Vučića. Umjesto EU i SAD mogu da traže podršku Moskve.

To je jedini scenario po kojem bi mogla da bude forimrana 44. vlada na čelu sa Miodragom Lekićem.

A pitanje je da li će ”oslobodioci” uopšte prikupiti 41 potpis, jer se i prije početka pregovora o formiranju 44. vlade nazire ponavljanje obrasca ustaljenog ucjenjivanja.

Nakon onoga što je započela ostroška vlada vjerskog esktremiste Zdravka Krivokapića, a gotovo dovršila vlada na čelu sa kontroverznim Dritanom Abazovićem, Miodrag Lekić kao eventualni sledeći premijer imao bi šansu da zaokruži ”oslobodilačku” misiju na kojoj su radili njegovi prethodnici.

Jer ako nepopularni Ćaki dođe za premijera kao marioneta DF-a, možemo da računamo da će Crna Gora i zvanično biti izbačena sa evropskog kolosjeka, pa će ”tridesetoavgustovci” moći na miru da rade na njenoj integraciji u ”srpski svet”, Otvoreni Balkan ili slične velikodržavne inicijative.

Lekić bi tada mogao da postigne sve ono što mu je bilo uskraćeno nakon što je u aprilu 2013. godine izgubio predsjedničke izbore.

Iako je, prema zvaničnoj verziji, napustio DF u martu 2015. godine, a prema nezvaničnoj verziji tek odbačen s prezrenjem, sada je ponovo ujedinjen sa svojim nekadašnjim saborcima. Onako blaziran i senilan, u osmoj deceniji života, mogao bi da izigrava plejboja i političkog asa dok Rajo i ekipa predano rade na upotpunjavanju amaneta koji su dali nakon 30. avgusta 2020. – pretvaranja Crne Gore u morsku obalu ”srpskog sveta”.

Stoga možemo slobodno konstatovati, da ako su ljudi mislili da nakon Zdravinja i Dritana više ništa ne može da nas iznenadi, po svemu sudeći su se zajebali. Jer sa Ćakijem Lekićem, ukoliko se vlada uopšte formira, dolazi ono ”najbolje” što su ”tridesetoavgustovci” pripremili za Crnu Goru – izolacija i politička nestabilnost koja odiše šmekom 90-ih.