Nebo se otvorilo

Piše: Željko Vukmirović

Nebo se otvorilo.

I Predrag Bulatović neće biti na izbornoj listi za predstojeće parlamentarne izbore. A da ova vijest bude još nevjerovatnija prati je uputstvo da je to čak sam Bulatović tražio. Znate već, može to da se sredi, ima tih medija po Crnoj Gori koji uredno servisiraju sponzorske zahtjeve, očigledno nije neka muka, rade kao sat, priređuju poželjne dodatke informaciji kao da je prilog ishrani za sasvim respektabilni broj čitalaca riješenih da to prigodno uređivanje vijesti brane do smrti.

Činjenično, stvari su daleko jednostavnije, lišene spektakla i bilo kakve enigme. Skoro svi kadrovi koji su krasili crnogorsku svakodnevicu 30 godina nestali su sa zvanične scene za vrlo kratko vrijeme. Posljednja promjena, poraz predsjednika Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, došao je glave gotovo svim njegovim oponentima. Politički, klasični masakr.

Prvi je cijenu platio Andrija Mandić, kao prozapadni srpski nacionalista kako ga već definiše Vikiliks. Njegov izborni debakl, kao rijetka blamaža, samo je širom otvorio vrata nestanku političke koalicije u kojoj je bio jedan od lidera. Raspad Demokratskog fronta je logičan slijed iste prispjele fakture promovisane u pobjedu nad Milom Đukanovićem. Ukratko, bez Mila, oni ne znaju ni gdje ni kako. A nemaju ni s čim, dakako.

Predrag Bulatović je tek uzgredni efekat jednog rasula. Svaki dalji angažman ovog prosrpskog političara koji je svoj zenit imao u vrijeme matičnog i zajedničkog DPS -a, te kasnije gradio karijeru na suprostavljanju Milu Đukanoviću kao jedinom raspoloživom adutu kojeg je imao, sada je totalno obesmišljen. A za to već ne postoji nijedna potvrda o izlasku iz kruga fabrike “Radoje Dakić” koja bi ga spasila.

Za kraj, ne bi bilo u redu ne spomenuti i činjenicu da Predrag Bulatović ipak nije slijepo pratio svog prvog beogradskog gazdu Slobodana Miloševića i nije pristao na njegove sugestije o stvaranju unutrašnjih sukoba u Crnoj Gori 1999. godine, u vrijeme bombardovanja tada zajedničke države. Doduše, u godinama koje su uslijedile, podrška svim drugim zahtjevima ga nije zaobišla. A to već nema nikakve veze sa njegovim komitskim i partizanskim nasljeđem.

Zato nema iznenađenja u još jednom odlasku sa političke scene.

Ili je neko stvarno mislio da će Milo Đukanović tek tako da ode?

I nije još gotovo. Nebo se tek otvorilo.