Neće to moći, Pipune

Piše: Nebojša Redžić

Kada Milan Knežević traži da se dopuni Zakon o državnim simbolima Crne Gore, on zapravo hoće da u crnogorski Ustav inkorporira zastavu nimalo prijateljske nam države Srbije. Bilo bi to ozvaničenje identitetske pobjede nad crnogorskom tradicijom i pamćenjem, jer osim u vrijeme knjaza i kralja Nikole Petrovića, nikada nikakva trobojka nije bila crnogorska zastava. Čak ni tada nije bila državna, već dvorska. Istog onog Dvora i kralja kojeg su Kneževićevi ideološki prethodnici zauvijek protjerali iz Crne Gore.

Štoviše, kada neki velikosrbin poput Kneževića pominje Nikolinu trobojku iz Ustava 1905. godine, on previđa najmanje tri istorijske činjenice koje mu ne idu u prilog.

Najprije, taj Ustav uopšte ne pominje ni narodnu, ni istorijsku zastavu kakvu traži Knežević. U članu 39 toga Ustava stoji da su „narodne boje crvena, plavetna i bijela“. Nigdje ne piše da se to odnosi na zastavu, ali sve i da je tako, ostale činjenice im takođe ne idu u prilog.

Zastava koju bi Pipun htio da vidi kao državnu u Crnoj Gori

Recimo, kada Knežević ili neki drugi velikosrbin pominje trobojku, kao moguću narodnu ili istorijsku zastavu, naprasno postaje daltonista. Zašto? Pa, sve i da je ustavotvorac iz 1905. propisujući narodne boje mislio na zastavu, razlika između „plave“ koju zagovaraju Vučićevi sljedbenici u Crnoj Gori i „plavetne“ koju pominje Ustav iz 1905. je značajna. Knežević i njemu slični, prave se nevješti, pa umjesto „plavetne“ iz vremena kraljevine Crne Gore, promovišu „plavu“ koja je potpuno ista kao na zastavi države Srbije.

Za one koji ne stoje dobro sa bojama, a recimo prate fudbal, podsjetiću da je „plava“ boja sa zastave Srbije ona koju na svojim dresovima ima fudbalski klub Chelsea, a „plavetna“ koju pominje Ustav iz 1905. je boja FC Lazio iz Rima.

Što još ne ide u prilog Kneževiću i njegovoj bratiji? Pa, recimo, ako je već toliko zaljubljen u tekovine Ustava iz 1905. godine, onda nakon člana 39 koji pominje narodne boje, uporno zaboravlja da pročita i prihvati član 40 koji kaže da je Crnogorska crkva – autokefalna.

Naravno, potpuno je jasno da Knežević i njegova družina imaju za cilj da obesmisle identitet i simbole države Crne Gore i lagano ih počnu utapati u srpski nacionalni korups i vizuelni identitet države Srbije. Uzgred, olako su zaboravili da je zastavu Srbije osmislio turski sultan Mahmud II fermanom iz 1835. godine te da je osim rasporeda boja na zastavi, Mahmud autor grba sa četiri ocila. No, reklo bi se da Kneževiću mnogo više smeta ono što su kao svoju zastavu propisali Crnogorci, od onoga što su Srbima svojevremeno nametnuli Turci.

Što se tiče Kneževićeve izjave da su za promjene Ustava dovoljni glasovi 41 poslanika, postavlja se pitanje da li je čovjek svjestan da laže sebe samoga, ili je toliko neznaven da ne zna kako se u ovom dijelu mijenja Ustav.

Dakle, za promjenu članova Ustava koji propisuju suverenost, teritoriju, državne simbole, ali i državljanstvo, jezik i pismo potrebno je da glasa 2/3 poslanika u crnogorskom parlamentu.

Odredbama člana 157 Ustava propisano je da se „promjena članova koji se tiču suverenosti, teritorije i državnih simbola Crne Gore mora potvrditi državnim referendumom na kojem za promjenu mora glasati najmanje tri petine birača, odnosno 60 odsto građana koji imaju pravo glasa”. 

Samo naivan čovjek ili nepopravljivi romantik mogu vjerovati da će se u crnogorskom parlamentu naći 2/3 poslanika koji bi glasali za promjenu aktuelnih državnih simbola. No, sve i da ih “pribave” korupcijom, ucjenama ili na neki originalniji način, takva odluka nikada neće biti podržana sa 60 odsto građana Crne Gore koji imaju pravo glasa.

Samo naivan čovjek ili nepopravljivi romantik mogu vjerovati da će se u crnogorskom parlamentu naći 2/3 poslanika koji bi glasali za promjenu aktuelnih državnih simbola

Konačno, zanimljiva je Kneževićeva projekcija da će se trobojka vijoriti za Dan državnosti, ali ne i za Dan nezavisnosti, jer on nezavisnost i državu Crnu Goru ne priznaje.

Još je smješnije njegovo obećanje da „državna zastava ostaje gdje joj je i mjesto, niko je neće dirati ni skidati, cijepati, samo se dodaje narodna zastava“. Ovakvu neozbiljnost jedan predsjednik stranke, poslanik, čovjek iz partizanske porodice, nikako ne bi smio sebi da dozvoli. Valjda se Pipun prisjetio svoj djetinjstva kada ga je majka jurila tradicionalnim sredstvom prevaspitanja – prutom, govoreći da mu „neće ništa“. A kada ga stigne, što bude, biće.

E, ovoga puta neće moći, moj Milanče, botunski junače.