Nema ništa od vaćarenja

piše: Željko Vukmirović

Nikad se neće naučiti ni Pokret Evropa sad ni Demokrate. Svaka pomisao da bi ove dvije partije koju većinom čine mladi ljudi mogle prihvatiti neke progresivne evroatlantske stavove i raskrstiti sa dekadentnim balkanskim ostavštinama koje reprezentuju prosrpske i proruske političke partije je uzaludna. Nema ništa od toga. 

Bjelopoljska saga o inicijativi povodom oduzimanja „Ratkovićeve nagrade“ Radovanu Karadžiću samo je potvrda bezličnog i nadasve vaćaroškog angažmana kojeg ovi politički akteri nemilice troše. 

I tako se stiže do prečice zaključka da PES i Demokrate svojim učincima samo utvrđuju gradivo o sebi kao političkim partijama koje su zarobljene sopstvenim interesima, a koje se isključivo odnose na lične ambicije, nešto moći i ugodna namještenja, te samo betoniraju uvjerenja da nemaju nikakve šanse da će od njihovog postojanja crnogorsko društvo imati iole koristi. 

Odbranu sopstvenih dobiti, lišeni učinkovitosti po javno dobro, PES i Demokrate troše na dnevnom nivou. Nema tu fantaziranja, nema rodoljubne romantike, niko se po tim partijama ne zaluđuje pozitivnim društvenim promjenama. 

I još samo da se Radovan Karadžić ne dira. To, obavezno. A ni sve što već ide uz potvrdu ratnih zločina i jedne politike koja je svoj učinak finiširala genocidom.

PES i Demokrate se nameću kao partije koje su ovdje valjda samo da nam predstave kako su njihovi dosadašnji pogubni učinci po državu Crnu Goru i kontinuirano uzmicanje pred regionalnim projektom „srpski svet“ mnogo dobri za sve nas, kako nam sjajno ide i kako nam samo malo fali da i konačno budemo totalno omalovaženi i skroz odbačeni. 

Uostalom, od bivših „apostola“ koje je sa svake strane iskopala i postavila srpska crkva i koji su do vlasti stigli sloganom „ne damo svetinje“ koji definiše istorijsku, kulturnu i materijalnu otimačinu, zaista je bilo pretjerano očekivati bilo kakvu pozitivnu perspektivu. Bar da su se mrvice razuma prosule sa tog stola, sve im prosto bilo… 

Ono čemu svjedočimo povodom raznih angažmana PES i Demokrata se nameće tek kao lako uočljiv strah od gubitka položaja i ostvarivanja ličnih benefita. Kalkulacije su neminovne, odlaganja riješenja neizostavna, pravdanja raznovrsna i redovno neuka, ohola i nelogična. Epizoda koja raspolaže i trunkom uvažavanja za osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića se savršeno uklapa u beznadežni lik i djelo ovih političkih partija. 

To „tihovanje“ ne mogu naplatiti ni na jednoj evropskoj blagajni. 

Baš kao ni bezumnu lojalnost ostacima Demokratskog fronta. 

Nema ništa od vaćarenja.