Nemoć, strah & nervoza

piše: Željko Vukmirović

Treba razumjeti strah i nervozu ostataka Demokratskog fronta. Treba razumjeti i njihova dobitna marketinška istraživanja i cjelokupnu eskalaciju botovskih angažmana. Treba razumjeti i sva lupetanja nekih od njihovih viđenijih uhljebljenika, suočenih sa klasičnom nemoći pred međunarodnom politikom u kojoj ionako nemaju šta da traže. Momci se trude, izgaraju. A to što su istrošeni u tolikoj mjeri da bi za to moralo da se smisli neko novo ime predstavlja tek prilog konceptu odugovlačenja, već formiranog čerupanja i sličnih prenemaganja. 

Lokalni nemir je njihov dio terena. Muljanje ispred svog gola i ti fazoni. Još kad krenu sa tih pozicija da mašu prijetnjama, pa čak i idejom o referendumu, jasni su skromni dometi ove posluge koja je svoj identitet pronašla u besprizornoj poslušnosti nalogodavcu sa sjeverne strane crnogorske granice. 

Realnost upućuje na činjenicu da vodeći zvaničnici ostataka Demokratskog fronta nemaju pojma o čemu pričaju. Čak, realno je raspolagati i uvjerenjem da nemaju pojma ni o čemu. Ponajbolji dokaz u prilog tome je poslanik Milan Knežević koji je navodno izuzetno posvećen protivljenju izgradnje kolektora u Botunu. Ovaj lik ne zna ni da je odgovorna osoba Kuzu grupe, turske firme koja je zadužena za izgradnju postrojenja za prečišćevanje otpadnih voda, Deniz Albajrak – žena. I obraća joj se u muškom rodu. Još se i prilično junači za jednog neznalicu i galamdžiju koji dokazano i neskriveno strašljivo zazire od aktera ilegalne eksploatacije šljunka i krivolova na teritoriji opštine iz koje potiče. Tu se već živ ne čuje. Realnost nudi verziju da se Milanče ni u rođenoj Zeti ne pita ništa…

Posebna priča je beogradski Sajam knjiga. Ova manifestacija koja je nekada bila uvažena i predstavljala regionalno i evropsko okupljalište pisaca i poklonika knjige, danas je tek poluprazna hala u kojoj uvijek možete zateći osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja kako sjedi za štandom sa svojim knjigama i kome pažnju posvjećuju svi Vučićevi mediji. Dakle, sasvim dovoljan razlog za posjetu i uvažavanje od strane ostataka Demokratskog fronta. Čitati, Milanče i onaj Dajko. A onda će već Šešelj u susretu sa poštovaocima svog lika i djela pristiglim iz Crne Gore naći načina da opere premijera Spajića i predsjednika Milatovića i još jednom zaokupi pažnju svojom verzijom političkog komentara ili tek primitivizma. Ili kako se to već zove…

Nego, samo da se razumijemo, niko nema ništa protiv da se jurišnici ili samo koristoljubivi korisnici projekta „srpski svet“ blate između sebe. To je njihova stvar. Samo neka guraju to. Odlično im ide. Naročito pod novonastalim okolnostima prema kojima se nikom od ovdašnjih činilaca vlasti ne pojavljuje u Sky prepiskama, niti im se ide na izbore. A nisu ludi ni za dokazivanjem materijalnih dobara sa kojima raspolažu, niti provjerama ostvarenih šteta koje su svojim političkim angažmanom stigli da ostvare. Pri tome, nisu ni posuludnili da uprskaju obećavajuća sredstva iz EU iz kojih bi mogli lagano da zagrabe, dok ona Vučićeva bestidno jenjavaju.

Bolje im je da ćute. I da se smire sa improvizacijama nereda. 

Nemoć su dokazali. Strah već sada ne uspijevaju da sakriju. Dok nervoza briljira.