Nepopravljivo

Piše: Željko Vukmirović

Sve „oslobodilačke“ stranke su nepopravljive. Možeš tu da mijenjaš dijelove, nadograđuješ, farbaš, lakiraš, čak i ozbiljno poradiš na fasadi, ne ide. Suština svake od tih priča počiva isključivo na frustracijama gubitnika i diletantizmu. I svaka pojedinačno ne predstavlja apsolutno nikakvu političku snagu koja bi na bilo koji način obezbjedila bilo kakav društveni boljitak. 

Ono što im se mora priznati je samo da su užasni daveži. 

Teško je izabrati favorita. Svaka od tih „oslobodilačkih“ stranaka ima toliko svojih naopakih priča i toliko providnih marifetluka, da je neriješeni rezultat, sportskim žargonom, možda i najpravedniji ishod. 

Milan Knežević i njegova Demokratska narodna partija se sjajno uklapaju u ovo nadmetanje. Naročito ovih dana i povodom obilježavanja desetogodišnjice njihovog prvog kongresa, kao rijetko smišljenog očajničkog razloga da totalno komprovitovani Milanče odradi dnevnu turu samoreklamiranja. 

I tako smo imali priliku da se još jednom suočimo sa nebrojeno puta ponovljenom pričom o nekakvim principima i datim riječima kao neizostavnim elementima portreta za potpuno minornu partiju koja nikada nije imala samostalan izborni nastup i koja je svoj životni vijek potrošila prikačena za, kako već vole da istaknu – „tradicionalne partnere“. 

Svaka sličnost sa krpeljima je namjerna. Nisu oni to izmislili. Takvo im je društvo, to je ta ekipa. 

Milanče raspolaže potvrđenim statusom stečenim po zabavnim programima Vučićevih televizija, odradio je taman toliko blamaža i pred srbijanskim kamerama i na nastupima uživo po Srbiji, da mu zasigurno niko normalan nikada neće pozavidjeti. Samim tim, može se smatrati velikim asom uslužne politike koja mu i omogućava dalji rad i opstanak u javnosti. Malo je zaista neprijatno što mu je sudbina vezana za srpskog psihotičnog autokratu Vučića i što sebe profiliše ni manje ni više nego kao proruskog političara, ali kako „para majke nema“ nema ni naročitog otkrića u činjenici da imamo posla sa robom koja nikada nije ni imala značajniji rok trajanja. 

Zato i ne čudi do zla boga dosadna reciklaža priče o dvojnom državljanstvu i srpskom jeziku za koju se pretpostavlja da će se trošiti bar još ovog proljeća ili samo još malo prije no što sustigne sudbinu one „dogodine u Prizrenu“. 

Stvarnost je neumoljiva. I ispostavlja Milančetovu partiju koja obavlja izvršnu vlast u Zeti kao skup likova koji nije u stanju da građanima obezbijedi ni autobuska stajališta koja štite od kiše. Uz uobičajeno zagonetnu transparentnost koja zasigurno nije vrlina nijedne od „oslobodilačkih“ stranaka. 

Zainteresovanim posmatračima preostaje da sačekaju da „oslobodioci“ odrade još taj svoj samit tradicionalnog partnerstva krpelja na izborima u Nikšiću i posljednju etapu svog profesionalnog srbovanja, pa da se razilazimo. 

Ukratko, neke stvari su zaista nepopravljive.