Nije što je vruće, nego ubi neka sparina

Piše: Nebojša Redžić

Niko nije istraživao, ali mislim da je Miroslav Krleža pisac koji je cijenjen u obje velike države nastale od dijelova bivše SFRJ – Srbiji i Hrvatskoj. No, ni Srbi ni Hrvati ne citiraju često Krležinu misao koja ih je opisala kao “jedan te isti komad kravlje balege koji je točak zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.”

Da je živ i da svjedoči ovovremenim Srbima i Hrvatima, ili makar o većini njih, Krleža bi vrlo vjerovatno bio još strožiji i ne previše sklon da opravda divljanje oba nacionalizma kojima, kao da je već dosadio skoro 30 godina trajući mir na Balkanu. I dok Srbi pjevaju ode odavno izgubljenom Kosovu u očajničkoj želji da ga sačuvaju makar u narodnom sjećanju, tisuće Hrvata urlaju da su “za dom spremni” i podsjećaju da su “zapalili Krajinu do Knina”. Pritom, čelnici obje države benevolentni su prema najekstremnijim izrazima svojih nacionalizama, obrazlažući ih potrebom da očuvaju svoju slobodu i identitet. Koje, uzgred, niko sa strane ne ugrožava. 

Ne bi nijedan od dva najveća nacionalizma na Balkanu, podmazana velikodržavnim aspiracijama, bio ništa novo da se u sve – baš kao i početkom 90-tih – nije uključila i nesretna Crna Gora držeći stranu bradatom dijelu Srbije. Taman kao što su ovdašnji dobrovoljci i paravojska 1991. godine udarili na Dubrovnik samo zato da bi rasteretili front kod Vukovara i tako pomogli braći Srbima. Makar je tako tada govorio dr Novak Kilibarda, podržan u Dubrovniku jedino od zubara Blaža Zlopaše: “da ih udarimo s boka”. 

Da li im je dosadio mir?

Danas, kada Crna Gora maše evropskim zastavama i deklarativno prisvaja evropske vrijednosti glasno se najavljujući kao prva naredna članica EU, ovdašnja vlast svako malo gura prst u oko susjednoj Hrvatskoj koja bi trebalo da joj “tiska” ulaznicu za društvo evropskih zemalja. Ne vrijedi ni što nam je zvanična Hrvatska gotovo oprostila agresiju iz ranih 90-tih, pa nam je prije više od deceniju besplatno ustupila 101.550 stranica prevoda evropskih propisa i otvoreno ponudila svoje mentorstvo na našem putu ka EU. 

No, sve se promijenilo nakon serije poteza nove parlamentarne većine predvođene prosrpskim partijama, nakon promjene vlasti 2020. godine poput usvajanja Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, napadne promocije i prisvajanja broda “Jadran” sa čijim se gubitkom Hrvatska nikada nije pomirila, te jednostranog tumačenja događaja iz dalje i bliže prošlosti.

Na snazi je zahlađenje u odnosima dvije države, a vlast u Crnoj Gori u potaji zadovoljno trlja ruke zbog odobravanja zvaničnog Beograda za poteze od kojih je sebe sačuvao čak i Aleksandar Vučić. Recimo, zbog Rezolucije o Jasenovcu koju Skupština Srbije nije željela da usvoji, ali crnogorska – jeste. 

Hrvatski odgovor

Najprije je Hrvatska proglasila dva visoka crnogorska funkcionera i jednog poslanika personama non grata, potom aktuelizovala zločine u logoru Morinj, granicu na Prevlaci, vlasništva nad brodom “Jadran”, te izračunala navodni dug od dvije milijarde dolara po osnovu sukcesije vojne imovine… Sve je to odnose dvije zemlje dovelo na najniži nivo nalik onome prije Đukanovićevog “izražavanja žaljenja” zbog napada na Dubrovnik. 

Hrvatski i crnogorski šefovi diplomatije Gordan Grlić Radman i Ervin Ibrahimović na brodu Jadran u Baru, 13.01.2025

No, sve je to bezazleno u poređenju sa onim što Hrvatska još može učiniti ukoliko odluči da blokira put Crne Gore ka Uniji. Hrvati nas mogu blokirati na političkom i tehničkom nivou, te odlukama koje se tiču fondova, umrežavanja, edukacija, tehničke i ekspertske podrške, sačinjavanja izvještaja i ocjena o napretku Crne Gore, statusa posmatrača u EU institucijama, razmjene iskustava, ocjenjivanja našeg zakonodavstva i prakse.

Nevolja je u tome što EU sve odluke u oblasti politike proširenja donosi jednoglasno, a to znači da svaka članica mora dati saglasnost da se s nekom državom kandidatom napravi korak naprijed ka punopravnom članstvu. U tom smislu, kaže, svaka država članica ima veliku moć da blokira nastavak procesa zbog nekih bilateralnih problema. Pa i Hrvatska. 

Tako je Slovenija svojevremeno blokirala Hrvatsku na evropskom putu zbog neriješenog statusa Piranskog zaliva, Bugari i Grci su dugo blokirali evropski put Makedonije, a Hrvatska 2016. godine nije željela da Srbiji da saglasnost za otvaranje poglavlja 23 (pravosuđe i osnovna prava). No, neke blokade nijesu trajale dugo, jer su recimo, u slučaju Srbije, druge zemlje u EU smatrale da je vrijeme da se s Beogradom napravi napredak.

Nada zvanične Podgorice sastoji se u očekivanju da će se hrvatsko protivljenje njihovim aktuelnim potezima prije osjetiti na bilateralnom i diplomatskom planu, a manje na polju evropskih integracija. No, to još niko ne može znati, osim hrvatski zvaničnici koji se nijesu eksplicitno izjasnili o budućim potezima koji se tiču puta Crne Gore ka EU. 

Umjesto formalnih blokada, moguće je da će novo zahlađenje odnosa sa Hrvatskom prije uticati na to da se na svakom koraku pooštre kriterijumi, odnosno da se pooštre i ocjene u svim izvještajima i stavovima o Crnoj Gori.

Funkcioneri EU više puta su pokazali da će biti solidarni sa svojom članicom povodom sporova sa Crnom Gorom i da imaju razumijevanja za njeno nezadovoljstvo. To, rekoh, čak može doprinijeti kvalitetu reformi koje su Uniji potrebne. Ovo pod uslovom da aktuelna vlast u Crnoj Gori iskreno želi da se priključi porodici uređenih evropskih država. Želi li?

Vučić je zadovoljan

Tek što je nova vlast – ne zbog svojih učinaka, već zbog međunarodnih okolnosti – povratila momentum za integracije, put ka EU je ponovo ugrožen ne samo problemom s Hrvatskom, nego i unutrašnjim izazovima.

Sve rjeđe EU pominje napredak Crne Gore, baš kao što i aktuelna vlast čini sve da taj put zaustavi. Uzalud su zanosni osmijesi Milojka Spajića, Bečićevi spotovi i Mandićeva putovanja po Evropi. Proklamacije o “prvoj narednoj članici” i o 2028. godini kao danu D sve više liče na dobar vic, a djela vlasti na planu evropskih integracija gotovo da se ne primjećuju. 

Naravno, EU neće opomenuti svoju članicu Hrvatsku zbog narastajućeg nacionalizma, baš kao što se njeni lideri neće mnogo uznemiriti zbog sistemskog urušavanja crnogorske državnosti i zatiranja njenog identiteta. Ali će nam nesumnjivo zamjeriti zbog zaostajanja na polju vladavine prava. Zatvaranje poglavlja 23 i 24 ostaće tek pusti san, a evropske institucije morale bi ne samo da zatvore oči, nego da oslijepe da ne bi vidjele učinke Spajićeve vlasti koji su sve, samo ne potezi dostojni buduće članice EU. 

Vučić zadovoljan “napretkom” Crne Gore ka EU

Prošlogodišnje izostavljanje dijela teksta Deklaracije Evropskog savjeta u kome je pozdravljen “napredak koji je Crna Gora ostvarila u procesu pristupanja”, te otkazivanje posjete predsjednika Evropskog savjeta Šarla Mišela Podgorici, bili su prvi potezi kojima su Evropljani reagovali na ljutnju Hrvatske zbog usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu. Od tada, a prošla je godina, zvaničnici EU nijesu se pretrgli u pohvalama Crnoj Gori, jer razloga za podsticaj zvaničnoj Podgorici skoro da nije ni bilo.

U međuvremenu, stigli smo da situacije u kojoj neki političari narušavanje međususjedskih odnosa smatraju kao skretanje političke pozornosti sa činjenice da uskoro “nećemo imati od čega da živimo”. Sezona je, veli, na koljenima, imamo rekordno nisku pokrivenost uvoza izvozom, deficit Fonda PIO nam je blizu 250 miliona eura, imamo i ogroman deficit budžeta. 

Pored ovakvih problema, reklo bi se da ćemo sa odnosima sa Hrvatskom i putem ka EU – lako. Jer, neko će reći da nam, ovakvima kakvi smo, evropske vrijednosti nijesu ni potrebne. Crna Gora nestaje bez otpora, odlaze nam pred očima atributi državnosti, preovladava površnost, neznanje vlasti, a sa njima i revizija istorije i urušavanje kulture. Nezadrživo jurimo ka samoukidanju, a EU to tretira kao “drugu stranu medalje” ne pokazujući namjeru da aktuelnoj vlasti kaže: dosta. 

Za to vrijeme, ministar vojni Krapović štancuje značke sa brodom “Jadran” u prvom planu, izazivajući novu protesnu notu Hrvatske. Udara s boka, poput Kilibarde nekada.

U namjeri da zaustavi evropski put Crne Gore, Aleksandar Vučić će imati uspjeha sve dok nas vode oni koji žele da mu ispunjavaju želje. Opozicija je samo dekor, a presahla je i donedavno iskrena želja “tvrđih” patriota da se odupru nestajanju. “Mi nikome nećemo biti slavni preci”, tiho odzvanja sa jednog grafita u Podgorici. Crna Gora je na izdisaju. Nije toliko vruće, no ubi neka sparina.