Od pouzdanog partnerstva do pouzdano potrošenih resursa

Srpski autokrata Aleksandar Vučić do skoro je imao armiju uslužnih političkih aparatčika u Crnoj Gori koji su bili spremni da sprovedu svaki nalog sa destabilizatorskim predznakom koji bi im on ili njegovi saradnici ispostavili.

Istina, ranije je bilo i mnogo više sredstava, a izdavanja iz srpskog budžeta za Crnu Goru bila su mnogo izdašnija. Sada kad se Vučiću vlast ljulja više nego ikad, ta sredstva se usmjeravaju na ćaci-ekipu sastavljenu od huligana, botova, aktivista, kriminalaca…

Zato i ne čudi što je nekada veoma lojalna posluga Beograda u Crnoj Gori spala na ekipu čija su okosnica politički klovnovi kalibra Milana Pipuna Kneževića i Vladislava Dajkovića Dajka.

Koliki je domet Vučićeve posluge postalo je jasno na nedavno održanim lokalnim izborima u 10 srpskih opština, posebno u Kuli u mjestu u kojem živi veliki broj nacionalnih Crnogoraca. Upravo se tu desio najveći podvig studenata koji su uzeli 11.327 glasova, dok su SNS,SPS, Mađari, SRS i ZS, uz ogroman pritisak BIA, SPC, kriminalaca, narkodilera i huligana osvojili svega 11.796 glasova.

Nije mu mnogo pomogao Pipun

Kako smo već pisali, uzrok poraza u SNS-u vide u uključivanju Milana Kneževića u kampanju i njegovom forsiranju u multietničkoj sredini u kojoj pored većinskih Srba žive i Rusini-Ukrajinci, Crnogorci i Mađari. Ako je suditi po rezultatima izbora u mjestu gdje je Pipun bio angažovan, po svemu sudeći Vučić je postao svjestan da je Knežević potrošeni resurs od kojega ima više štete nego koristi.

Bratski dogovor

A do skoro nije bilo tako. Uz Kneževića Vučić je mogao da računa na još mnogo resursa u Crnoj Gori. Bio je to prvo „bratski dogovor“. Prosrpski mediji su svojevremeno danima znali da zvone o tome kako su se Andrija Mandić i Milan Knežević u prijateljskom tonu dogovorili o daljem nastavku političke saradnje. Čak, ta granica prijateljstva je pomjerena, pričalo se o bratskom razgovoru i još nešto o tome kako se takvi pouzdani partneri još nijesu rađali, te ostalim sličnim dogodovštinama.

A onda su se crne slutnje nadvile nad projektom „srpski svet“.

I nije trebalo dugo da Milan Knežević shvati da je od cijele priče o pouzdanom partnerstvu ostao samo pouzdano potrošen resurs. Što bi rekli čuveni Maratonci, tačnije Mija Aleksić u ulozi Aksentija – „Ostali samo dugmići“. I sve je odjednom izgledalo kao da mu je stvarno neki Đenka završio posao. Zapravo, epilog te priče zaista iznenađuje kojom je brzinom i lakoćom izgorjela jedna toliko promovisana „bratska stvar“. To ni Topalovići ne bi tako ultimativno izveli.

Mandićeva NSD je preuzela funkcije i odjednom zaradila dva resora više, dok se par viđenijih Kneževićevih partijskih saradnika odlučilo na otklon od tog i takvog „lidera Srba u Crnoj Gori“, kako je već Kneževića u jednom od svojih uobičajenih dnevnih medijskih magnovenja nazvao srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Sa druge strane, Vučić i Mandić su završavali svoje poslove. Pogotovo Mandić, koji se polako ali sigurno distancirao i od Vučića i od novoproglašenog prvog crnogorskog profi Srbina koji je postao poznat pod nadimkom Ćaci-Pipun.

Rajo Evropa – sasvim druga priča

Vučić se ne može pohvaliti nekim pozitivnim učinkom u svojoj borbi opstajanja na vlasti. O nekakvoj regularnosti na minulim izborima u deset srbijanskih opština niko nikada neće progovoriti niti jedne lijepe riječi. Prebrojavaće se samo progoni, incidenti, nasilje. A možda i autobusi kojima su dovoženi vikend glasači ili samo nekakvi nesretnici koji su odavno okrenuli leđa sopstvenoj ljudskosti i sa njom nemaju dodirnih tačaka. Pohvaliće se samo oni koji su uspjeli da u nekoj gužvi, onako mučki i iz gomile, nogom potkače nekog studenta.

Uz to, Vučić je upravo zbog izbora dostupnog poslušnika Kneževića pretrpio dodatnu štetu. Kao da mu je bilo malo svog partijskog članstva koje ga blamira gdje stigne, nego je još potegao za pogubljenim Milančetom da to stanje betonira.

Rajko Koljenica postao Rajo Evropa

Rajo Evropa je već sasvim druga priča. Predsjednik crnogorske Skupštine je najprije imao svoje trenutke sa podsmijavanjem Evropi, a onda i sa poslušnim premijerom Spajićem, baš onim koji se nameće kao prvi sljedeći pouzdano potrošeni resurs iz domena „srpskog sveta“. Pri tome, Mandićeva već ustanovljena distanca prema Milanu Kneževiću može se smatrati epskom tekovinom koalicionih odnosa u političkom i javnom životu. Ovu scenografiju saradnje svakodnevno svojim prilozima dopunjavaju i drugi činioci izvršne vlasti u Crnoj Gori.

Beograd spao na Pipuna i Dajka

Sve u svemu, jedno je sasvim jasno – da Vučić više ne može da se osloni na tako jaku poslušničku bazu u Crnoj Gori. No, to nije priča o principijelnosti i naprasnoj ljubavi prema Crnoj Gori, uz pokajničku svijest o tome koliku su štetu nanijeli sopstvenoj državi poslušnički ispunjavajući agendu naručene subverzije.

Vučić spao na Dajka i Pipuna

Podanički momenat prema Beogradu splasnuo je kod višegodišnjih apologeta profesionalnog srBstva, jer su shvatili da na grbači Crne Gore, odnosno iz fotelja vlasti, slažući floskule o iznenadnoj ljubavi prema evropskim vrijednostima, mogu mnogo bolje da prođu. I tu se završava priša o Raju Koljenici i njegovoj kliki kao poslušnicima Beograda, a počinje priča o Raju Evropi kao apologeti Brisela.

Vučiću i beogradskim nalogodavcima ostaju samo likovi poput Kneževića i Dajkovića kao pouzdani partneri u sprovođenju naloga „srpskog sveta“. Moraćemo priznati da to i nijesu neki resursi, što se najbolje potrdilo i već pomenutim angažovanjem na posljednjim lokalnim izborima u Srbiji.

Ako je agentura „srpskog sveta“ spala na asove političke lakrdije kakvi su Pipun i Dajko… Svaki komentar koji bi se ticao moći velikosrpske hegemonije je suvišan…

Redakcijski komentar