Od srpske crkvene vedete do protraćene vegete

piše: Željko Vukmirović

Dug put je prešao trenutni crnogorski predsjednik Jakov Milatović. Trebalo je suštinu jedne prevare valjano pripremiti. A onda je i zaogrnuti, dovesti do neprepoznavanja, sprovesti do cilja na kvarno. 

Radila je tu i željeznica i autobusi, pljuštale su dnevnice, nije se štedjelo. Još se i svojski poradilo na promociji slobode izražavanja koja je jednu običnu otimačinu dokazano isplativog kulturnog nasljeđa spakovalo u slogan „ne damo svetinje“. Oholost se prosipala pred noge, mnogi su zagazili. I niko ne može sporiti srpskoj crkvi da se nije svojski potrudila da, nešto kasnije i po pokretački obavljenom poslu, iskopa kadrove koji bi joj poslužili u njenom naumu urušavanja Crne Gore. Velika muka, višedecenijske frustracije, puno posla. 

A predsjednik Milatović je stoički dočekao svoj trenutak. Bez obzira što je sve ispalo kao iznuđeno rješenje, tek kompromisna solucija nakon zavođenja regionalnog političkog reda sa Vučićevom arogancijom u finišu. Ne može Spajke. Dajte ovog Džejkoba. Ovog Spajketa ćemo za druge stvari. O tome kako je i ta kombinacija zaigrala, sada je već suvišna svaka projekcija. 

I sve bi još i prošlo prilično bezazleno da se od jedne moguće bezbrižne, gotovo protokolarne funkcije nije istakla sasvim legitimna mogućnost kontrolne i upravne uloge. To je već bilo previše. 

Predsjednik Milatović je imao sjajnu priliku da se uvjeri u svoju političku ulogu na vanrednim izborima u Podgorici. O tome kako nije imao nadmoć ni u društvu nekolicine navodno lojalnih kadrova, sada je već predmet podsmijeha. Sve je okončano u dometu prazne puške. Bezvrijedno, čak i za sferu pukog podsjećanja. 

A onda je, nedavno, stiglo i petljanje sa odlukama jednog kućnog savjeta, opušcima, mirisom prženih krompirića i tome sličnim nevoljama. Još malo traljavog angažmana, još malo podsmijeha. 

I đe će, što će…

Daj da vidimo taj Botun, to je izgleda sve što se ima na stolu. Bar za bilo kakav istaknutiji učinak u doprinosu konkretne destabilizacije. Pa, makar bilo i nešto kao dodatak jelu koje niko ne bi ni primirisao. 

Izgradnja kolektora je postavljena kao problem samo u koncepciji prosrpske vlasti u Crnoj Gori. I to je trenutno sve od kapaciteta jedne nakaradne politike koja sakuplja provokacije, servira revizionizam i pričinjava očiglednu materijalnu štetu državi. Od resora do resora. A za to se već nijedno postrojenje za sakupljanje i prečišćavanje otpadnih voda ne može smatrati svrsishodnim. Ne pomaže tu ni jak šmrk, ni četka ribaća. 

I tako je predsjednik Milatović uzeo učešća u promociji problema nametnutog od strane ovdašnjeg uslužnog Vučićevog osoblja. A i jednoj jadnoj podmetačini koja se ozbiljno poigrava i sa građanima i sa infastrukturnim benefitima i sa materijalnim sredstvima Evropske unije. 

Prava je šteta što povodom izgradnje kolektora nije prisutna samo institucionalna moć. Ona, jedina fali. I od podsjećanja na tu činjenicu svi umješani politički faktori zaziru. Svi ostali su, posebno galamdžije sa duboko oštećenim javnim učinkom, na broju. Predsjednik Milatović se tek pridružio tom skupu. U prilog svakoj tvrdnji da je teško za ozbiljno prihvatiti taj angažman. 

I to bi bio taj dug put trenutnog crnogorskog predsjednika. Relevantnost ne živi ni blizu te adrese. Samo je pređena kilometraža od srpske crkvene vedete do protraćene vegete. 

Svejedno, ukus je nikakav.