Otvoreni Balkan: Živjeti na periferiji

Piše: Nebojša Redžić

Možete li da zamislite šta će pisati u nacrtu stava o Otvorenom Balkanu koji je za kraj mjeseca najavila ministrica ničega u tehničkom mandatu Jovana Marović? Da je Marovićeva zaista ministrica evropskih poslova, kako to stoji na sajtu Vlade, stav bi još odavno bio jasan i rezolutan: Crna Gora je najviše od svih zemalja Zapadnog Balkana napredovala u evropskim integracijama i njoj nikakav surogat puta ka EU nije potreban. No, budući da je Marovićeva – sva je prilika – ministrica Dritanovih poslova i zadataka dobijenih na kanabeu Ace Vučića ili Porfirija Perića, svejedno, nemojte se iznenaditi ako se Crna Gora naprasno pojavi u Otvorenom Balkanu, projektu smišljenom za neuspješne kandidate, ometene u razvoju i nesposobne do dovrše evropske integracije.

Dovoljno je pogledati spisak država ili onih koji to žele biti, kojima je namijenjen Open Balkan, pa da se shvati da je u pitanju konglomerat onoga najgoreg što Evropa ima na svojoj periferiji i ne želi ih u svom društvu. Predvodnici ideje su Srbija i Albanija, pridružila im se i Sjeverna Makedonija. Ova prva je pristupne pregovore sa EU počela 2014. godine, otvorila 22 od 35 poglavlja, privremeno zatvorila dva i imala do skoro dvogodišnji zastoj u pregovorima. Albanija je pregovore počela u julu ove godine, baš kao i Sjeverna Makedonija.

Od šest država koje SAD i neki evropski komesari žele ugurati u Open Balkan, dvije – Kosovo i BiH – još nijesu dobili ni status kandidata za članstvo u EU.

Za to vrijeme, Crna Gora sa Evropskom unijom pregovara od 2012. godine, otvorila je svih 33 poglavlja, tri privremeno zatvorila, iako stagnira od kraja 2020. godine od kada ne bilježi nikakav napredak.

Pritom, kada su u pitanju balkanski hegemonizmi, stvari stoje ovako: Srbija i Albanija, nosioci ideje, jedna manje a druga više otvoreno, rado bi progutali podržavaoca ideje – Sjevernu Makedoniju. Djelove te države, Albanija već smatra dijelom svog nacionalnog korpusa.

Dalje, Srbija već više od vijek i po očajnički želi Crnu Goru i najmanje polovinu BiH, dok Kosovo koje se najviše opire ovom projektu, nikada nije ni prestala da smatra integralnim dijelom svoje teritorije. Za to vrijeme, Albanija ne dovodi u pitanje paternalizam nad Kosovom i sanja dijelove Crne Gore, čime bi, uz komad S.Makedonije zaokružila onu mapu koju je prije ulaska u vlast, revnosno na društvenim mrežama lajkovao Dritan Abazović.

Najizričitiji u protivljenju Otvorenom Balkanu su Bošnjaci i Crnogorci, a najveća prepreka njegovom uobličenju biće momenat kada Srbija bude primorana da u taj projekat pozove Kosovo, koje se neće odazvati, posebno ako treba da se odazove na ime Kosovo “i Metohija”!

Briga manje za EU

Zaista, da li se još neko pita zbog čega je aktuelna, nedavno oborena Vlada Crne Gore svjesno u centar svoga djelovanja (i postojanja) stavila pitanje “temeljnog” ugovora sa tzv. SPC?  To je, naime, bio najsigurniji put ka projektu OB kojeg, začudo, podržava sve više američkih i evropskih zvaničnika.

Rebus je jednostavan: Abazović je forsirao usvajanje “temeljnog” ugovora uprkos upozorenju iz Evrope da će to usporiti evropski put Crne Gore i da će tako biti izgubljena posljednja šansa da se uskoči u evropski voz. Istog momenta kada je ozvaničen akt kojim je Crna Gora namjerno zaustavljena na putu ka EU, a tome pretpostavljen čin predaje njenog kulturnog blaga beogradskoj Patrijaršiji, to je za EU bio jasan signal kojem društvu crnogorska “demokratski izabrana vlast” teži. Jedna briga manja za Evropsku uniju, jedan član više za projekat gubitnika zvani Otvoreni Balkan. Tu se sva priča o Crnoj Gori kao prvom narednom članu EU – završila.

Tako je Abazovićeva Vlada ispunila osnovni cilj – da Crnu Goru, po Vučićevom naumu, zaustavi na putu evropskih integracija i tako je po učincima u (ne)ispunjavanju evropskih standarda sasvim približi ili izjednači sa Srbijom. Jer, “kako to, bre, da oni dole, budu uspešniji od nas”, zavapio bi svaki Vučićev “raković” uvijek kada bi neki zvaničnik bivše crnogorske vlasti likovao da je Crna Gora pred vratima Unije.

Sada, kada je Marovićkin nacrt stava o Otvorenom Balkanu skoro gotov – a treba li uopšte sumnjati u njegov sadržaj – otvara se pitanje ima li Vlada u tehničkom mandatu politički legitimitet za bilo kakve odluke i obavezujuće stavove? Sudeći po dosadašnjim učincima gdje su u bezbroj primjera pogaženi Ustav i zakoni, gdje nije bilo prepreka za vraćanje duga beogradskim mentorima i gdje premijeru, “kosmopoliti” nijesu bili sveti ni grobovi predaka crnogorskih – onda nas više ništa ne smije iznenaditi.

Pogotovo u svijetlu Abazovićevog stava da je odluka o eventualnom pristupanju incijativi “Otvoreni Balkan” na Vladi, koja vodi spoljnu politiku države, te da mu za  takvo što ne treba ničija posebna podrška!

Doda li se svemu njegovo nedavno prisustvo nekakvom samitu OB i neskrivena želja da se Crna Gora uskoro pridruži toj inicijativi, jasno je da se u onoj izjavi da “Abazoviću treba dozvoliti da završi posao”, krije naum da njegova anticrnogorska misija bude uobličena – tek ulaskom u Vučićev i Ramin projekat.

Banda izdajnička

Zalazak u operacionalizaciju ideje OB, donosi nove apsurde. Recimo, vidjevši koliko se Vučićevi saborci kakav je, recimo, Aleksandar Vulin zalažu da kontrole na graničnim prelazima više ne bude, čovjek ne može da se ne zapita gdje nestade onaj njegov poriv da zaustavlja i malo propituje poslanike crnogorskog parlamenta koji su glasali za Rezoluciju o Srebrenici? Kako to da sada Vulina ne zanima hoće li “škaljarci” i “kavčani”, pa i svako ko podsjeća na njih, bez kontrole prelaziti državnu granicu i nesmetano prevoziti robu od Vardara pa do Cazina i od Herceg Novog do Subotice?  Otkud to da se američkim i evropskim zvaničnicima naprasno dopada ideja o promjeni granica, etničkoj i vjerskoj homogenizaciji u okviru uvećanih država?

Što je to što državama regiona nudi Otvoreni Balkan, a da one već nemaju kroz CEFTA program regionalne privredne saradnje, Berlinski proces ili ostale integracije? I zašto su tri zemlje članice OB poželjele da unaprijede slobode kretanja roba, usluga i ljudi, umjesto da porade na bržem približavanju Evropskoj uniji, pa da sve to dobiju na nivou Evrope? Zašto da Crna Gora sada mijenja silne zakone kako bi ih upodobila sa Vučićevim željama, umjesto da se usklađuje sa zakonodavstvom EU?

Recimo, režim trgovine Otvorenog Blakana nije usaglašen sa našim carinskim zakonom, niti spoljnotrgovinskim procesima. Nema saglasnosti ni u  propisima u oblastima obrazovanja u dijelu priznavanja diploma. Takođe, neusaglašeni su nam zakoni u oblasti pristupu tržišta rada, rada stranaca, pa sve do inspekcijskih službi…

Što bi još, osim nesmetanog prolaza “škaljaraca” i “kavčana” donijele otvorene granice između država OB? Recimo, plombiranje kamiona u jednoj zemlji, koji prolazi kroz više granica, da bi se u nekoj drugoj balkanskoj državi zaustavio, bez klasične kontrole policije i carine, donosi rizik da se poveća nedozvoljena trgovina drogom, narkoticima, oružjem, čak i ljudima.

Mobilnost radne snage i mogućnost zapošljavanja bilo gdje na teritoriji zemalja učesnica, uz brzo priznavanje diploma iz Tutina, Banjaluke ili Mojkovca, ne bi dalo doprinos rješavanju problema na tržištima rada i obrazovanja. To bi dovelo u pitanje kvalitet i uslovilo veću nezaposlenost domaćeg kadra, jer bi sa sobom nosilo veći broj novih visokoškolaca i radnika iz regiona u Crnoj Gori.

O režimu trgovine koji je veoma liberalno postavljen u Otvorenom Balkanu, suvišno je govoriti. Crnoj Gori, koja već uvozi 50 odsto bruto domaćeg proizvoda u robama, dolazak konkurentnijih firmi bi ugrozio i trenutnu ograničenu domaću poljoprivrednu proizvodnju i izazvao revolt domaćih poljoprivrednika koji ionako imaju problema oko plasmana proizvoda. To bi bio “dobar” alibi da se o domaćim prozvođačima, farmerima, i prehrambenoj industriji – i ne razmišlja. Živjeli bismo od saznanja da je Vučić zadovoljan.

Gomila je još apsurda koju bi nam ulazak u OB donio: na granicama ne bi bilo veterinarskih i fitosanitarnih inspektora koji pregledaju životinje, hranu životinjskog porijekla i biljke, što mnogostruko uvećava opasnost za bezbjednost građana i upozorava da to može da ima pogubne posljedice jer, životinje i biljke mogu da unesu bolest u državu.

A bolest u Crnoj Gori bi, taman koliko i glad i smrt, obradovala Dritana Abazovića i njegove pione, jer bi to bio trenutak kada bi se u pomoć pozvala Srbija da nas hrani i “leči”. Čak bi i odlazak crnogorskih građana na beogradske klinike, pa i u kliniku njegovog brata bio pojednostavljen, baš kao i  transfer novca koji mu daje Vučić, jer ne bi bio podložan provjeri na granicama. Time bi konačno, nakon par decenija, bilo riješeno i pitanje platnog prometa između Srbije i Crne Gore jer bismo faktički, zbog mnogo razloga, bili – kao jedna država. Ili, bez ovog “kao”. A u tom grmu, zapravo, sve vrijeme leži ovaj zec.

Nije potrebno biti previše lucidan da bi se shvatilo kako je logika Vlade koja je sada u tehničkom mandatu, od prvog dana bila – što gore po Crnu Goru, to bolje po “srpski svet”. Ne treba zato sumnjati da će završni udarac “bande izdajničke”, kako bi ih sasvim sigurno oslovio nekadašnji predsjednik parlamenta Risto Vukčević, biti ulazak u Otvoreni Balkan. Ni Zdravko Krivokapić ne bi imao bolje mišljenje o takvom potezu, jer je on imao godinu i kusur za takav antidržavni čin – i dobro razmislio prije nego je odlučio da od takve ideje odustane.

Konačno, ova ideja gomili neprosvijećenih, polupismenih i onih sa IQ-om 86 odvratila bi pažnju od neuspjeha bržeg približavanja Evropskoj uniji. Kada više ne bude sumnje da ideja ima političke, a malo ili nimalo ekonomske motive, da se sve pretvara u neku maksi Srbiju ili četvrtu Jugoslaviju, biće kasno. Na tlu Evrope, živjeli bi stanovnici Evropske unije i njihovi podstanari, građani drugog reda, osobe ometene u razvoju, koji su pristali da im “domovina” bude Otvoreni Balkan.