Pare ne pomažu

Piše: Željko Vukmirović

„Sopstvena promocija je moj omiljeni grijeh“ – mogao je kratko i jasno da kaže političar Milan Knežević. I da ga tada svi razumijemo, da prihvatimo priznanje jednog očajanja, da uvažimo njegovo nelagodno stanje u sred jedne promašene politike, da utješimo čovjeka onim riječima prostog svijeta „shit happens all the time“ i završimo priču. 

Umjesto toga, Milanče je odlučio da zbuni sve od reda i o sebi progovori u kontekstu plaćenika ili poluplaćenika. A u stvari, samo je tim redom otvorio niz pitanja o potplaćenom ili možda čak preplaćenom angažmanu kojem je potrebno tek malo pažnje i javnog prostora. 

O tome kako se Milanče uvalio u peticiju na brzinu sklepane inicijative „podrške pravu na život predsjednika Aleksandra Vučića“ vjerovatno će, kao tek jedno neveliko poglavlje sveukupne teme, preuzeti naučni radnici iz oblasti psihijatrije koji će izučavati razne devijantne pojave srpske politike u periodu 2012. – 2025. godine, s posebnim akcentom na političko sluganstvo. Osnovana pretpostavka upućuje na obradu ode poniznosti iznjedrene u komšijskom autokratskom sistemu koji je neskriveno raspolagao kamarom para za svakojaka plaćena okupljanja, plaćena putovanja, plaćena oglašavanja, plaćene nerede, plaćenu galamu. I to baš onu koja se platežno prelila u susjednu državu, dokazujući domete svoje platežne moći u riješenosti realizacije hegemonističke ideje uspostavljanja „srpskog sveta“. Priznaćete, ova tema, kao neko komercijalno singl izdanje, svakako bi mogla plijeniti pažnju svih zainteresovanih za bolesti paranoje i mitomanije na Zapadnom Balkanu. 

U svakom slučaju, shvatili ste, bilo je tu para. A o tome ko je plaćenik, a ko poluplaćenik, samo bez suza…

Suština priče je da su mnogi političari iz instaliranih partija u crnogorskoj izvršnoj vlasti zaglavili u drugorazrednim učincima. To je taj domet, skroman potencijal, blijeda predstava, loša realizacija, sijaset promašenih prilika. Zato i ne čudi da u takvom okruženju Andrija Mandić osili, a svi drugi ostanu samo drugi, treći, peti, deseti. I nije čudo da se Milanče bori za golu egzistenciju, opstanak u ligi. 

A pare ne pomažu…

I dok Rajo uživa u poodmaklom vođstvu, Milančetu preostaju mrvice sa stola i prepirka sa totalnim autsajderima iz PES-a koji opstaju u razmatranju zahvaljujući samo hendikep koeficijentima. Baš tamo gdje to niko ne shvata za ozbiljno, tamo gdje niko na to ni centa neće da stavi. 

I još, a kao da je Milančetu malo blamaže, poseže sa dna kace omalovažavanja i provociranja crnogorskih studenata, pa se poziva na prosjek njihovih ocjena. To se već može smatrati rijetko viđenom demonstracijom nemoći. Ova očigledno jadna i pakosna Milančetova napomena tačan odgovor potražuje samo u sadržaju transparenta sa podgoričkih studentskih protesta koji je glasio – „frka im je pobro“. 

Milančetov politički angažman je stigao do svog zida. Preostaje mu tek još malo muvanja oko tog ograničenja, još malo mrvica, još malo podrške Vučiću, još malo ispraznih priča. 

Samo malo prije spoznaje konačnog poraza.

A tu pare ne pomažu…