Poglavlje ili fusnota?

Piše: Nebojša Redžić

Da se odmah razumijemo: na vjerovatnom mandataru Milojku Spajiću je istorijska prilika – da Crnu Goru vrati sebi i predstavi je kao subjekta koji ima svoju glavu i koja preuzima odgovornost za vlastitu budućnost, ili pak da podlegne uticajima sa strane i označi nastavak vazalnog statusa kakvom smo svjedoci u tri posljednje godine. Kada pominjem uticaje sa strane, jednako mislim na pritiske Aleksandra Vučića, baš kao i na „sugestije“ ambasada zapadnih zemalja koje su se još odavno baš uživjele u ulogu kreatora dešavanja na našoj političkoj sceni. Iskustvo nas uči da u konačnici obično bude onako kako želi zapadni faktor, ali se prvi put srijećemo sa sumnjom da li su naši „prijatelji“ sa Zapada možda reterirali i približili svoje stavove Vučićevim. Pretpostavimo da ipak nijesu.

Kada bi Milojko Spajić, poput svog partijskog kolege koji je predsjednik države, bio satkan od poltronstva, izbor bi bio lak. Pakovanje Vlade po mjeri Aleksandra Vučića bio bi potez koji bi zadovoljio „narod“. A „narod“ je u ovdašnjem viđenju stvari svako ko je nogama gazio za popovima u perverznom političkom performansu nazvanom litije. Ipak, za Vučića, koji tvrdi da se Srbi u Crnoj Gori ništa ne pitaju, među litijašima postoje nijanse. On priznaje samo prave i tvrde Srbe koji se, po njemu, nalaze u koaliciji Za budućnost Crne Gore i protiv kojih se opet sprema bjelosvjetska zavjera, toliko poznata u novijoj srpskoj istoriji.

Ko su po nacionalnosti za neprikosnovenog lidera svih Srba ostali potencijalni konstituenti buduće Vlade, za sada nema dobrog odgovora. Recimo, Demokrate. Ako se oni budu pitali u novoj Vladi – a sva je prilika da hoće – ko su onda oni i zašto su za pater familijasa manji Srbi od ostalih Srba?! Uostalom, možda Acu treba malo edukovati. Mi ovdje, recimo, znamo da su za srpstvo i sve njegove ideološke i druge nakane u Crnoj Gori, više učinili ti mali kancerogeni miševi koji pod maskom „građanista“ i „demokrata“ rovare po našoj kući, nego oni koji otvoreno zagovaraju potrebu da se prepustimo paternalizmu Beograda i prestanemo da mislimo o sebi, jer eto, umjesto nas to treba da čini zvanični Beograd.

Opet, ako posluša ambasade – sve i pod uslovom da malo čvršće nego do sada budu protivnici ulaska bivšeg DF-a u Vladu, Spajić će samo nastaviti ono na što smo u godinama uoči i nakon referenduma navikli. Jer, Crna Gora po mjeri ambasada je dobra samo ako je faktor mira i stabilnosti u regionu, okrenuta NATO-u i evropskim vrijednostima. Naravno, lišena kriminala, korupcije i ostalih pošasti savremenog doba. Zašto u insistiranju na tim vrijednostima prijatelji sa Zapada nijesu malo odlučniji, tema je za poseban tekst.

Ono što je izvjesno, jeste da Milojko Spajić ima priliku da uđe u političku istoriju Crne Gore ako sastavi Vladu iz svoje glave i svojom voljom. Jer, istorija pamti samo one koji imaju petlju i spremni su da se izdignu od svojih prethodnika. Spajić će – ako odoli uticajima sa strane, ako ih markira i jasno im kaže NE – biti neko ko će ostaviti trag satknan od samosvojnosti. Za njega će u tom slučaju biti rezervisane ključne stranice i boldovana slova. Poglavlje! Jer, najlakše je biti izdajnik državnih interesa, poput Dritana ili njegovog partijskog kolege Milatovića. Takvi u udžbenike istorije ulaze samo kao fusnota ili antrfile.

Ipak Luksemburg?

Što je to, dakle, što Spajić mora učiniti da bi ostavio trag? Ako pođemo od činjenice da se između slijeđenja izborne volje i političke pragmatičnosti mora pronaći dobar kompromis i prava mjera, on bi morao da pogleda unazad, kako bi odlučnije i pametnije kreirao budućnost. To znači da mora pokupiti vrijednosti predaka njegovane u dugim godinama borbe za slobodu i opstanak i prilagoditi ih novom vremenu. Za prave poteze na poziciji mandatara, on bi morao najprije profilisati svoju partiju kao modernu organizaciju spremnu i sposobnu da mijenja sistem i društvene odnose. Iz takve osnove, potezi koje će vući kao budući premijer, morali bi Crnu Goru predstaviti kao civilno društvo i civilizovanu državu spremnu da se na novim vrijednostima priključi zajednici malih država Evrope. Uostalom, nije li upravo Spajićev politički otac Zdravko Krivokapić još prije tri godine proklamovao potrebu da težimo onim vrijednostima na kojima je zasnovan Luksemburg? Šteta je samo što nije povukao nijedan potez koji bi nas usmjerio u tom pravcu.

Ili, hajdemo ovako: ako ima namjeru da provjetri Crnu Goru i u državnu politiku utka vrijednosti kojima su se u dugim vijekovima borbe za slobodu rukovodili naši preci, Spajić se najprije mora potruditi da ih bude dostojan. Za početak, ne smije sastaviti Vladu u kojoj neće biti Crnogoraca! To, naravno, ne znači da mora reafirmisati posrnuli DPS, ali tu situaciju može riješiti jednostavnim potezom koji bi omogućio participaciju SD-a u Vladi. Naravno, onog njegovog „zdravog“ dijela, neopterećenog slabostima koalicije koja je do 30. avgusta 2020. vladala Crnom Gorom.

Dalje, mora ostati istrajan u onome što je, navodno, koliko sinoć obećao Bošnjačkoj stranci – da u Vladi, uprkos Vučiću, neće biti bivšeg DF-a. Jer, na vagi onoga što je „narodna“ volja s jedne i potreba emancipacije društva s druge strane, svaka civilizovana zemlja dodala bi ovoj drugoj strani još jedan tas koji bi bio motivisan potrebom da se poslovično neuki glasači usmjere ka evropskim vrijednostima. Uostalom, ako se Spajić od čovjeka koji se u Crnu Goru vratio „jer je crkva bila ugrožena“ uzdigao do persone koja ima priliku da vuče istorijske poteze, onda se i glasači koji su se na izborima rukovodili sviješću zaglupljenom litijaškim svjetonazorom valjda mogu edukovati i vratiti „vjeri prađedovskoj“.

Kako kod okrene, Spajić će morati da sastavi Vladu satkanu od različitosti. To znači i politički i ideološki heterogenu. Na njemu je da svoj kabinet profiliše u željenom pravcu. Recimo, da one koji u izvršnu vlast žele unijeti svoja nacionalna opterećenja nauči da njihova matica i njihovi orijentiri više ne budu Sarajevo, Beograd, Tirana i Zagreb, već da je njihova i budućnost njihovih sljedbenika stacionirana u Podgorici. Jer, koliko god neko bio veliki Bošnjak, Srbin, Albanac ili Hrvat, mora najprije naučiti da je negov temelj i njegova perspektiva vezana za glavni grad Crne Gore. Ukoliko to ne želi, široko mu polje. Takav ne može biti konstituent Vlade. I tu je Spajićeva odgovornost nemjerljiva.

Da Demokratama skine maske

Na terenu, situacija trenutno izgleda ovako: najsigurniji konstituent buduće Vlade, osim PES-a su Demokrate. I tu, shodno izbornom rezultatu, nema pogovora. Pred Spajićem je zadatak da im skine maske i pošalje u zaborav činjenicu da su proistekli iz SNP-ovog šinjela, ukoliko i dalje žele da nose takvu odoru. Bošnjaci će sigurno ući u Vladu, bez obzira hoće li u njoj biti bivšeg DF-a, mada oni impliciraju da im je obećano da Mandića i Kneževića neće biti u izvršnoj vlasti. Albanske stranke, poput Bošnjaka, poželjan su saveznik svake vlasti (što god neko o tome mislio), tako da sigurno treba računati i na njih. Nevolja za one koji naginju ka tuđim interesima jeste što bi Mehmed Zenka, blizak iskonskoj Crnoj Gori, mogao biti 41. glas za Vladu. Naravno, takva Vlada bila bi krhka i na staklenim nogama, ali bi mogla mnogo učiniti na profilaciji svijesti prosječnog crnogorskog glasača. Ne pukom retorikom, ne lažnom istorijom, ne poraženim ideologijama, nego upućivanjem na vrijednosti na kojima je utemeljena zapadna civilizacija.

Kako bi na ovakav ishod već dugotrajnih pokušaja da se sastavi buduća Vlada reagovali predsjednik Jakov Milatović, te konstituenti Spajićeve Evrope sad – Ujedinjena Crna Gora i CIVIS, teško je prognozirati. Pogotovo je upitna reakcija ZBCG jer, oni bi nekako i preživjeli činjenicu da ih neće biti u izvršnoj vlasti, ali Aleksandar Vučić – teško.

Upravo zato, Spajićev manevar kojim bi eskivirao Mandića i Kneževića, bio bi njegov prvi potez koji bi bio istorijski. Bez obzira što o tome misle u ambasadama, on se mora potruditi da takav potez objasni kao autentičan i po neku novu Crnu Goru ljekovit. Makar i po cijenu manje stabilne Vlade.

Istovremeno, bilo bi to istorijsko NE Aleksandru Vučiću, ili makar uputstvo da nađe bolje savjetnike i podrobnije prouči političke prilike u Crnoj Gori, što bi mu omogućilo da shvati kako se kao Srbi u Crnoj Gori ne deklarišu jedino oni koje on plaća. Recimo, za svakog autentičnog Crnogorca, Bečićeve Demokrate mnogo su perfidniji, pokvareniji i po državne interese opasniji Srbi od onih koje preferira predsjednik Srbije.

I ne zaboravimo: učešćem Socijademokrata u Vladi, Spajić bi pružio ruku i onoj drugoj, ućutkanoj Crnoj Gori koja iz potaje posmatra stvari čekajući pravu priliku da plane. Jer, Vlada bez Crnogoraca, po prirodi stvari bila bi tuđinska i marionetska, rezultanta tuđih interesa.

Pred nama su dani odluke. Vremena nema mnogo, a strpljenje mnogih je na izmaku. Iritira ih Spajićeva nespremnost na svakodnevnu komunikaciju s javnošću i izostanak prezentacije svojih namjera. Možda je to dobar znak?!