Politička klasa Crne Gore

Piše: Milenko A. Perović

Crna Gora ima krajnje heterogenu političku klasu. Čine je oni koji danas u njoj vladaju i oni koji to namjeravaju. Zakonomjerno je što onaj njen dio koji slijedi suverenističku ideologiju čine uglavnom urbani, kompetentni i dobronamjerni ljudi kojima je dobrobit Crne Gore temeljni politički interes.

No, jedan dio političke klase čine sljedbenici ideologije velikosrpskog hegemonizma i svetosavskog klerikalizma. Gotovo bez izuzetka, ovaj njen dio sastavljen je od ljudi koji ne zadovoljavaju osnovne antropološke, političke i moralne uzuse imputabilnosti. Frapirajuće je da takvi ljudi uopšte postoje, da su se popeli visoko po stepenicama političke moći i da odlučuju o sudbini Crne Gore

Stalno se iznova pokazuje da podjela u političkoj klasi Crne Gore nije primarno zasnovana na razlici političkih interesa. Ona je mnogo temeljnija i seže u dubinu nepomirljivih antropoloških i civilizacijskih protivurječja. Ona se ispoljavaju kao protivurječja ljudskosti i neljudskosti, urbanog i ruralnog, patriotskog i renegatskog te građanskog i tribalnog. Njihov je potonji pojavni oblik protivurječje između crnogorstva i „srpstva“.

Šta može pokazati uporedna analiza postojanja političke klase u današnjim zapadnim društvima i Crnoj Gori? Ko čini političku klasu u savremenim državama?

Politička klasa (pojam potiče od Gaetana Moske) je klasa profesionalnih političara koji obavljaju tekuće političke poslove u državi. Može se smatrati posebnom socijalnom klasom. Ona postoji prema kriterijumu ograničenih političkih kompetencija u izvršavanju volje plutokratije (gornjeg ešalona buržoazije) kao vladajuće klase. Ona se drži vladavine prava, dok plutokratija vlada pravom i politikom, jer svoju moć u političkom i pravnom području društva izvodi iz svoje ekonomske moći. Jedan procenat stanovništva koji spada u svjetsku plutokratiju pośeduje 80-90 posto bogatstva cjelokupnog čovječanstva!

Kompetencije političke klase omeđene su principom vladavine prava i voljom plutokratije! Iz toga ona crpi političku moć koja joj omogućava maksimalizaciju dobiti, tj. ugodan život od politike. Neki je imenuju „političkom elitom“, drugi „kastom“ ili „cehom“ profesionalnih političara. Za sociologa Pjera Burdjea (Pierre Bourdieu) ona je neka vrsta novoga „plemstva“. Analogija mu je smislena, ako se pretpostavi sizerenski odnos prema „kraljevima,“ tj. plutokratiji!

Politička klasa profesionalizira, karijerizira i rutinizira političko djelanje. Čini ga profesijom, koliko društveno potrebnom, toliko i unosnom za „tehničare politike“. Njen je zadatak da posreduje političke interese u društvu svojim pośedovanjem i upotrebom političke moći.

Klasični sociološki tekst o ovom problemu – Politika kao poziv (Politik als Beruf) – napisao je Maks Veber. On je državu definisao kao zajednicu ljudi s monopolskim pravom na legitimno nasilje. Legitimnost vlasti izvodi iz toga što joj narod priznaje pravo da njime upravlja (zbog straha od nasilja ili nade u spas). Politiku je Veber shvatio kao djelanje koje se odnosi na moć, njeno sticanje, zadržavanje i primjenu. Po njegovom sudu, da se bave politikom, ljude navodi želja za sticanjem vlasti radi određenih ciljeva.

Veber je ukazao na tendenciju sve veće profesionalizacije političke djelatnosti. „Povremenog“ (Gelegenheitspolitiker) i „honorarnog političara“ (Nebenberufspolitiker) istiskuje „profesionalni političar“ (Berufspolitiker). Podsticaj izbora politika kao zanimanje dolazi mu od privilegija koje ona donosi (život od politike) ili društvenog ugleda (život za politiku), ali najčešće od oboje! Za politiku se, dakle, može živjeti samo ako se od nje može živjeti!

Politika kao zanimanje podrazumijeva inicijaciju u obliku „partijskog aktiviste“ (Parteibeamte). Svrhu joj određuje politički sistem koji se gradi na pragmatičnoj profesionalizaciji državne službe (Berufsbeamtentum). Za dobrog političara – misli Veber- potrebni su strast, ośećaj odgovornosti i distancirani ośećaj za mjeru. On se jednako mora držati etike odgovornosti (Verantwortungsethik) i etike uvjerenja (Gesinnungsethik).

Porijeklo postajanja politike strukom Veber vodi u političkom pluralizmu i demokratizaciji izbornog zakonodavstva. Širenjem izbornog prava političke partije se od elitnih pretvaraju u masovne organizacije. One teže privući što više birača po cijenu „rastezanja“ svojih ideologija. Partije vode političke vođe kao „lideri“ ili „demagozi“ koji uglavnom izgovorenom riječju privlače birače. Glavni cilj stranaka je preuzimanje i zadržavanje vlasti da bi se osigurala mjesta u državnoj službi za njihove aktiviste.

Politička empirija pokazuje – nezavisno od Veberovih uvida – da je najfragilnije mjesto profesionalizacije politike u sistemu „regrutacije“ političara. Za razliku od većine drugih profesija, za politiku kao zanimanje nema jasnih propisa, neophodnih uslova ni obaveznih kvalifikacija. Postoje „periodi učenja“ struke politike. Oni se sastoje od karijernog napredovanja koje zavisi od političkih partija. Politika kao profesija i karijera ne bi bila moguća bez političkih partija.

Kao i kod većine teoretičara koji se bave problemom političke klase, kod Vebera izostaje ono najvažnije u njenom razumijevanju, naime problem odnosa političke klase i ekonomske plutokratije. Doduše, govori on o „velikom sponzoru“ ili „gazdi“ masovnih političkih partija koji putem politike nastoji steći veće materijalno bogatstvo, a ne zanimaju ga društveni prestiž ni pragmatika politike. No, Veberova analiza zapire tako đe bi tek trebala da počne!

Ko čini političku klasu u Crnoj Gori?

Neke karakteristike političke klase u zapadnim društvima na djelu su i u Crnoj Gori. No, razlika je u onome najbitnijem. Crna Gora nema transpolitičku klasu vlasnika krupnog kapitala. Nema pravu buržoaziju kao vladajuću klasu. Njena je „klasa biznismena“ klijentelistički zavisna od političke klase. Nije politička klasa u njenoj službi kao na Zapadu, nego je ona u službi političke klase! Ona ne može determinirati ni ograničavati volju političke klase, jer joj egzistencija i „biznis“ neposredno zavise od nje. Ona političkoj klasi služi za odigravanje „duplih pasova“ u neograničenoj korupciji i nezakonitom bogaćenju!

Nema politička klasa Crne Gore ni plutokratiju ni javno mnijenje kao činioce političke stabilnosti i kontrolore koji paze da se „vuci ne prejedu mesa“! Političko biće Crne Gore nema nikakvog mehanizma da se odbrani od nekompetentnih karijerista, prevaranata, mitomana, neodgovornih politikanata i humanoida koji javno iživljavaju svoje najniže strasti. Nema ona ni razvijenog ośećaja za potrebu da se brani od „političara“ koje su regrutovale strane službe.

 Štaviše, ’’normalizovano’’ je stanje u kome je politička klasa prepunjena agentima velikosrpskog hegemonizma. Liše Crne Gore, na Zemnom šaru ne može se naći države u kojoj dobar dio njene političke klase svoj glavni zadatak vidi u njenom uništavanju!

Počeo je taj sunovratni proces AB kontrarevolicijom. Tada je srušena socijalistička politička klasa i stvorena ex nihilo nova politička klasa. Beogradu je ona bila potrebna kao nekompetentna, nesuverena i strogo kontrolisana. Namjena joj nije bila da namiruje političke interese građanstva, nego da bude transmisija volje beogradskih nosilaca velikosrpskog nacionalističkog projekta desuverenizacije i srbizacije Crne Gore.

Beogradskim hegemonistima je odgovaralo da u novu političku klasu Crne Gore nagrnu nekompetentni ljudi bez osnovnim političkih znanja, štaviše, bez ikakvih znanja o crnogorskoj povijesti i kulturi te o fundamentalnim pitanjima crnogorskog društva i njegove suverene budućnosti. Zapljusnuti privilegijama, oni nijesu imali želju da stiču politička znanja ni profesionalna umijeća. Bili su samozadovoljni u svojoj nekompetentnosti.

Ni postizanje državne samostalnosti Crne Gore nije ih probudilo iz ’’dogmatskog drijemeža’’ ni navelo na političko usavršavanje i podizanje niskih standarda političke profesionalnosti! Tek se u novoj generaciji suverenističkih političara – pečenoj na tihoj vatri opozicionog statusa – može primijetiti htijenje za postizanjem potrebne političke profesionalnosti.

Velikosrpsko „krilo“ crnogorske političke klase, naprotiv, nije imalo niti ima niti misli da su mu potrebni bilo kakvi standardi političke profesije. Najbolje to dokazuju katastrofalne posljedice njegove vladavine u potonje tri godine.

Danas se građanstvo nalazi pred jednostavnim izborom! Pruži li još jednu priliku ovome velikosrpskom ’’krilu’’ političke klase da vlada Crnom Gorom, neće ono imati priliku da popravi svoj pogrešni izbor. Sljedeći put Crne Gore neće biti!