Politički Liliputanac od gline

Piše: Stanko Radulović

Predsjednik svega i svačega u Srbiji najpoznatiji stručnjak u većini sportova u Srbiji, čuveni Oskar je dao sebi za pravo da istovremeno bude selektor fudbalske i košarkaške reprezentacije, trener i menadžer fudbalskog i košarkaškog kluba Crvena zvezda, jer uvijek raspolaže najboljim podacima i zna koji je igrač timu neophodan.

Vučić ima vizije, on ima moć da sanja ko će dati gol, da predviđa situacije na travnjaku i parketu po nekoliko dana unaprijed, a to je demonstrirao u srpskoj sportskoj i političkoj javnosti.

Oskar je genije bez premca koji je u jednom liku otjelotvorio sva fudbalska umjeća Žoze Murinja i Fila Džeksona, košarkaške moći Karima Abdula Džabara i Majkla Džordana, fudbalska umijeća Pelea, Ronalda i Mesija…

Da je kojim slučajem rođen neku deceniju ranije Aleksandar Vučić Oskar bio bi okoreli komunista i poštovalac lika i djela Josipa Broza Tita, kojim je ionako opčinjen, ali je tinejdžerske godine proveo u Srbiji koja je već krenula putem fašizma, negiranjem partizanskog pokreta i veličanjem četništva.

Oskar Vučić u akciji: Udara “bananu” đetetu od 11 godina

I dok je kao navijač Crvene zvezde upijao sve ideje Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića, koji su tada još uvijek bili kumovi i prst i nokat, Oskaru nije smetalo što je njegovu navijačku grupu Delije osnovao Željko Ražnatović Arkan po naređenju Slobodana Miloševića. Još manje su mu bile ogavne pare kojima je čika Sloba finansirao mafijašku organizaciju Crvena zvezda iz državnog budžeta, iz saveznih i republičkih rezervi i kasa tadašnje države.

Odrastanje u takvoj atmosferi, prihvatanjem ideja srpskog nacionalizma koje je propagirao Vojislav Šešelj, Oskar je izgradio sve retrogradne svjetonazore pod uticajem svog političkog oca, a istovremeno se divio huliganu i kriminalcu Arkanu.

Vojvoda Voja i mafijaš Arkan ostavili su dubok trag na duši nesrećnog i napaćenog Oskara koji je tako retrogradno oblikovan postao krnji četnik bez petlje da se bori za slavu i čast Srbije, i mafijaš spreman na sve da se dokopa što većeg bogatsva. Čak i po cijenu žrtvovanja vlastitog naroda i ostvarenja kremanskog proročanstvo da bi nakon svega Srbi mogli stati pod jednu šljivu.

Milošević započeo posao, a Vučić će da ga završi

Oskar je Srbiju doveo do prosjačkog štapa, niko ne zna koliko je država zadužena, kakve je sve predugovore i ugovore potpisao sa Njemcima oko litijuma, sa Kinezima oko brojnih rudarskih i neimarskih poduhvata, na šta sve pravo polaže Putinova Rusija, dok Tramp sve više steže omču oko vrata malog Aleka.

Zato više i ne čudi što u SAD i u Ujedinjenim nacijama Alek ima mjesto u dubokoj pozadini ili nekom ćošku, što ga sa mjesta tjeraju nekakvi trećerazredni političari i gosti, u Rusiji na vojnoj paradi i u Kini sjedi u magarećoj klupi.

Srbiju i Crvenu zvezdu doveo je u stanje zastiđa, biće zajedno primjer neviđene korupcije i stida, i već sada je tako, pošto ga se na svim skupovima klone kao da je gubav.

Od Slobodana je dobro upamtio ono sa Kosova: “Vas niko ne smije da bije” (osim mene i moje policije), pa isti način vladanja Srbijom i sam sprovodi posljednjih godina.

Vučićevi Ćaciji na paradi u Beogradu

Sve što je radio dok je došao na vlast – protestovao, palio, rušio, napadao na organe vlasti, sada smatra protivustavnim djelovanjem, a do 2012. godine to je, po njemu, bila demokratija. 

Na čestim kanabe-savjetovanjima u Beogradu na koje mu dolaze Andrija Mandić, Milan Knežević i družina iz Crne Gore istu tu nasilničku doktrinu usađuje i njima. Jer iako na sve načine nastoji da satanizuje proteste u Srbiji, crnogorskim posrbicama daje uputstva kako treba po svaku cijenu, pa i nasiljem, spriječavati pokušaj pobune protiv aktuelne crnogorske vlasti. 

Nakon svega, jedno je sigurno – Oskar je vanvremenska ličnost, kakva još nije hodala planetom zemljom – monstrum i narcis koji se rađa jednom u sto godina. Čovjek koji je zarad opstanka svoje kriminogeno-hegemonističke autokratije na rasprodaju stavio sopstvenu državu i unesrećio narod, dok simultano destabilizuje region u nadi da će i dalje moći da vlada u haosu.

Najtužnije u čitavoj priči što u takovom očaju haosa i ogoljene kakistokratije Oskar i dalje opstaje…