PORTRET JEDNOG PREMIJERA: Uspenje Zdravkovo

„Moj je život bio tako kratak, da ja ništa ne znam. Napravili su me prekjuče. Što se zbivalo u svijetu prije tog vremena potpuno mi je nepoznato. Srećom, kad mi je zemljoradnik napravio glavu, prvo što mi je nacrtao bile su uši i tako sam čuo šta se zbiva oko mene.“ (Čovjek od slame iz “Čarobnjaka iz Oza”)

Bila je to nadrealna scena: crnogorski premijer Zdravko Krivokapić sjedi u glomaznoj kožnoj fotelji, a oko njega, po parketu, posuta slama! Jeftini kič, sa priganicama, dvoje djece, i dječakom koji se igra figurom Crnogorca, nejasnog porijekla, a koja nimalo ne liči na dječiju igračku, uz crkvenu muziku koja se čuje na kraju tog “svetosavskog božićnog spota”.

Apostolskoj vladi, sastavljenoj i kreiranoj u crkveno-manastirskim odajama Srpske pravoslavne crkve, po rodbinskim i ideološkim kriterijumima, jednonacionalnoj i jednovjerskoj, izuzev potpredsjednika Abazovića, sa Krivokapićem na čelu, teško se može vjerovati i kada darove nosi i kada šalje poruke mira.

“Ugroženi” hrišćani

Ako je suditi po ranijim Krivokapićevim izjavama, reklo bi se da su prava hrišćana u Crnoj Gori napredovala brzinom munje.

Samo par mjeseci ranije, Krivokapić je u autorskom tekstu za američki Vašington tajms (23. septembar) optužio bivšu vlast za “krađu imovine 800 godina stare pravoslavne crkve” pa čak i “progon hrišćana”(!?) Na stranu potpuna neistina on je, vješto manipulišući, iz naziva crkve izbacio prefiks “srpska”, zaboravljajući, kao što se ni do sada nije sjetio, da se dobar dio građana države u kojoj je premijer, osjeća – Crnogorcima. I da su oni ti, ne zanemarujući manjine, koji su u Crnoj Gori najugroženiji.

Potredsjednika Vlade, Abazovića, ne interesuje prošlost, pogotovo ne traumatična 1918. godina i ono što je nakon nje proizašlo ali, sami crnogorski premijer sav je od vjere, tradicije i pravoslavlja, interpretiranih na njegov način.

“Imamo jasan i nepromijenjen stav, a to je da nećemo dati svetinje, da ćemo čuvati vjeru, tradiciju i pravoslavlje,” kazao je Krivokapić tokom izborne kampanje, u Baru, 20. avgusta.

Ovaj mašinski inžinjer, koji je religiju, i to svetosavsku, dosegao i prisvojio u kasnim godinama, često poziva i priziva Boga. Kao nosilac liste “Za budućnost Crne Gore”, na predizbornom skupu održanom 12. avgusta u Rovcima poručio da je “sad ključni momenat da tridesetogodišnja bezbožnička vlast ode”. “Pred nama je samo jedan put – put pobjede i zato svu snagu i energiju treba da uložimo da dokažemo da je u pravu onaj koji je za Boga. Nakon donošenja sramnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, natjerani smo da branimo našu vjeru”. U Baru je kazao: “Imamo jasan i nepromijenjen stav, a to je da nećemo dati svetinje, da ćemo čuvati vjeru, tradiciju i pravoslavlje.” Ili, koristeći njemu omiljeni termin “narod” umjesto ”građanin”:  “Režim u Crnoj Gori opredijelio se da ne slijedi Boga, ali ni da poštuje narod.”

Za srpsku TV Nova je kazao 20. avgusta: “Glas naroda poručuje da će svi da izađu na izbore, pogotovo oni koji SPC nose u srcu, kojima je vjera bila oslonac života i koji se nisu odvajali od svoje tradicije niti je predavali ili prodavali drugome”. Ili: “Nije u pitanju Zdravko Krivokapić, ni bilo koji drugi građanin Crne Gore, već naša Crkva i vjera, a onaj ko se usudio da udari na svetinje, taj mora da ode u prošlost.“ (Danilovgrad 22. avgust)

Nepomjerljiv je u stavu da Srpska crkva u crnoj Gori ima kontinuitet od 800 godina. U intervjuu za njemački Die Welt, 10. oktobra, je kazao:

“Radi se o kontinuitetu. SPC u Crnoj Gori postoji već 800 godina….Jedna bivša komunistička partija, političari ateisti, žele da stvore novu crkvu. I to da bi se obogatili. To je podvojilo društvo i stvorilo probleme, gdje ih ranije bilo nije. Protiv toga smo protestovali..”

Ostrašćeni antikomunista, ne i antifašista

Krivokapićeve kontroverze ne završavaju tu. Ovaj do prošlog ljeta potpuno nepoznati univerzitetski profesor, koji se nikada nije oglasio ni po jednom društvenom pitanju i praktično stigao mirno i udobno do pred vrata penzije, pojavio se iznenada ispod crkvenih skuta. Proslavio se i izjavom da ne treba slaviti Dan pobjede nad fašizmom, 9. maj, nego 23. septembar, datum kada je formirana nova parlamentarna većina sa DPS u opoziciji!

Izbornu pobjedu koalicije slavio je pred podgoričkim hramom. U međuvremenu je isplivao snimak iz kasnih ’90-tih, kada je u Podgorici, u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića, dočekao čuvenog teroristu Nikolu Kavaju. Kasnije se branio da je tamo bio slučajno, ali je za Kavaju kazao da je bio “simbol otpora na ovim prostorima prema jednom diktatoru”, misleći na Tita i usput “naivno” zapitao: “Kako je on terorista, ako je američki građanin!”  Najbolje da mu objasni Bajden, koji je rulju koja je prije dva dana upala u američki Kongres nazvao “domaćim teroristima”.

Na dočeku Kavaje, 1999. u Podgorici (FOTO: screenshot)

Krivokapić je više puta izjavio da su izbori od 30. avgusta bili prvi slobodni u Crnoj Gori, te da je tek tada osvojena sloboda u Crnoj Gori,  nakon 75 godina!

Oslobođenje od nacizma i fašizma se, dakle, ne broji, a Narodnooslobodilačka borba za Krivokapića je bio uvod u robiju! Dugo bi bilo navoditi sve funkcije i blagodeti koje je imao tokom ove višedecenijske “robije”. Preporučujemo čitaocima lako dostupne informacije na internetu.

Teško ćemo ikada saznati kada, kako i zbog čega je ovaj mašinski inžinjer, čiji je magistarski rad imao temu “Planiranje i upravljanje zalihama rezervnih djelova”, a doktorat “Doprinos automatskom projektovanju tehnološkog procesa siječenja pomoću stručnog sistema”, doživio religijski preobražaj. A i ako kaže, teško mu je vjerovati. Čovjek, jednostavno, ne voli istinu. Njegova poslovična, degutantna  snishodljivost pred sveštenim licima postala je odavno predmetom sprdnje i djeluje groteskno za čovjeka njegovih godina.

Anonimac i “spavač” do 62.

Ušao je u politiku sa 62 godine i to isključivo zbog “zaštite ugroženih svetinja”. Da nije bilo Zakona o slobodi vjeroispovijesti usvojenog u decembru 2019, po svemu sudeći, za njega nikada ne bi saznali. Kao što je teško saznati je li on pronašao crkvu ili je bilo obrnuto.

Njegovo “slučajno” prisustvo na dočeku Kavaje, još krajem ’90-tih prošloga vijeka, upućuje da se od ranije znao i, vjerovatno, družio, sa nekim velikosrpskim ekstremistima iz Crne Gore.  Ne znamo kada je za četničku ideologiju shvatio da je nepotpuna i nedorečena bez klerikalnog začina?

Uticaj i poznanstvo sa Dakom Davidovićem? Može biti da je baš ovaj “kontroverzni” nikšićki biznismen, veliki ktitor SPC, upoznao Krivokapića sa čelnicima njenog sveštenstva u Crnoj Gori. U vjerovatno svom prvom intervjuu u životu, koji je dao za Vijesti još prije izbora, kazao je da ga je Davidović uveo u politiku. Pouzdani izvori kažu da ga je u “crkvu uveo” njegov prijatelj, Vladimir Božović, profesor na PMF-u i predsjednik Matice srpske za Crnu Goru.

Istina, u posljednjem intervjuu, koji je prije par dana dao za TV Nikšić, pominjao je nemušto neke okrugle stolove, „svoju“ NVO „Ne damo svetinje“. Mrmljao je nerazumljivo, nije se više sjećao ni ko je na njima učestvovao, niti o čemu se pričalo. „Bilo je profesora univerzitetskih, ali sam na kraju ostao sam, jedan jedini profesor, sirak tužni bez iđe ikoga.“ Sirak tužni, iza kojeg stoji moćna SPC?

Kazao je i da nijedan program partija u koaliciji koju je predvodio nije pročitao, „osim u načelu“, a da on sam „priča ljubavlju i srcem“.
Ovaj klasični, udžbenički “spavač”, kako nazivaju one koji čekaju svoj politički moment, pritajeni, da izađu iz sjenke, bio je sasvim sigurno, percipiran za budućeg premijera u krugovima SPC,  nakon žestokog pritiska više stotina “mirnih litija” održanih širom Crne Gore tokom  2020. godine. Karakter mu je bio idealan za tu funkciju. Dovoljno ambiciozan i više nego dovoljno poslušan i snishodljiv.

Za pažljivog pratioca političkih prilika i svakom politički osviješćenom biću, mnogo toga je bilo jasno iz pomenutog intervjua Vijestima, prije izbora. Tada je dao i čuvenu izjavu da su mu uzori Romano Prodi i Ahmadinedžad, obojica nepoznati univerzitetki profesori prije ulaska u politiku.

Ovaj drugi, vatreni antisemita, uveo je Iran u vjerski fundamentalitam. Nije da to naš Zdravko ne zna, kao što ne treba sumnjati da bi mu ideal bio da Crnu Goru vrati u teokratiju, koja je manje to bila za vrijeme Njegoša, nego što je danas.

Vjerski fanatizam i pogubni diletantizam

Crna Gora potonula je u dva mjeseca u opasni klerikalizam.

Ali, ono što posebno onespokojava, jeste činjenica da je Krivokapić na čelu jedne diletantske družine koja zemlju, bez pretjerivanja, vodi u sunovrat.

Po prvi put, Crna Gora ostala je bez budžeta, a sam Krivokapić je najavljivao da će nacrt biti gotov  do 20. decembra! Njegovi apostoli zadužili su državu za blizu 900 miliona eura uključujući kamate, nepoznatim kanalima i “tajnim pregovorima”, prije nego što je njen mandat potvrđen u Skupštini!

Dugi niz diletantskih pojavljivanja i opasnih djelovanja nemoguće je nabrojati. Premijer koji najavljuje da će prvi poziv za posjetu Crnoj Gori uputiti Vučiću. U međuvremenu su ga naučili ono što svaki laik zna – da on protokolarno poziva samo predstavnike svoga ranga, znači, predsjednike vlada. Zbog Brnabićkine šutnje svako malo javno cvili.

Neće biti revanšizma, pričao je. A revanšizam je poprimio takve razmjere, da sve podsjeća kao da je vlast dobijena prevratom, a ne redovnim izborima, na kojima je bivša vlast iste noći priznala poraz!

Premijer koji kaže i to jedino ispuni, da će se njegovi zvanični stavovi čitati na Tviteru!

U pomenutom intervjuu za TV Nikšić dao je skandalozan odgovor na pitanje voditelja o gašenju nacionalne aviokompanije: “U startu smo mislili da je moguće projekat osnivanja realizovati sa 0 eura, ali su analize pokazale da je ipak potrebno više desetina miliona eura.” U međuvremenu, stižu crteži za logo nove, kao da je riječ o najboljem crtežu osnovaca!

Crna Gora u ovom momentu liči na brod u oluji, sa kapetanom koji pojma nema o navigaciji, dok brodski šaman moli svevišnjega da se mirno uđe u luku.

B.M.