Potonji atak na Crnu Goru

Piše: Nebojša Redžić

Malo kiše, jedan suzavac i beskrupulozna većina spremna da ruši sve crnogorsko, bili su dovoljni da se odradi posao po nalogu Crkve Srbije i Aleksandra Vučića. Dobro, bilo je tu i biber spreja i šok bombi, baš sve iz arsenala policije spremnog posebno za Crnogorce. Sa crnogorske strane, tek par kamenica bačenih na Skupštinu i nekoliko osoba koje se psovkama obraćaju policiji. Više žena nego muškaraca. I najava novih akcija u znak protesta.

Sve pretpostavke za novi atak na ustavno-pravni poredak su brižljivo pripremljene. Dojava da su u škole postavljene bombe i panični dolazak roditelja da evakuišu svoju djecu, dio su Abazovićevog scenarija kako bi se kod građana na ionako paralisanim ulicama pojačalo nezadovoljstvo. Mobilisan je svaki od 41 poslanika aktuelne većine i jedna rezerva za ne daj Bože iz reda Dritanovih istomišljenika. Pripremljeni su čak i akti koji će u potpunosti derogirati ustavna ovlašćenja Predsjednika ukoliko ponovo odbije da potpiše neustavni zakon. Predsjednica parlamenta spremna je da sjedne u Đukanovićevu fotelju, iako nema te logike koja može objasniti da se Ustav može poništiti Zakonom. Osim logike ”srpskog sveta”.

Kada normalan čovjek sluša izjave eksponenata najsramnije partije u istoriji crnogorskog parlamentarizma, u nedoumici je da li je možda postao dementan i da su mu ostala jedino sjećanja iz ranog djetinjstva. Izjave Novaković-Đurovićke i njenog partijskog lidera Abazovića na nivou su osoba ometenih u razvoju, gdje ne postoji ni logika ni razum, gdje nema istine ni pravde. Kao kada bi nekoliko djece krenulo da se igraju klikera, pa jedno od njih – ono najbahatije – ukrade sve klikere i čudi se što oni ostali više neće da se sa njim igraju.

Baš tako je URA krenula u „dijalog“ sa opozicijom o izboru sudija Ustavnog suda. Dok je još bilo načina i volje da se četvoro nedostajućih sudija izaberu, strančica Miška Perovića imala je zastupnike u parlamentu koji su čak 18 puta bili uzdržani kada je nedostajao njihov glas za odluku. Na sve načine su opstruirali kompletiranje Ustavnog suda sve dok taj proces nije potpuno obesmišljen. A onda su pribjegli šibicarskoj logici nitkovluka i neljudskosti: nakon propalih dogovora sa DPS-om, odabrali su četiri svoja kandidata i pozvali opoziciju da ih izglasa! Alarmirali su međunarodnu zajednicu da apeluje na DPS da se Ustavni sud kompletira, iako su znali da se to neće dogoditi. Njihov cilj, zapravo, nikada nije bio kompletiranje te institucije, već pokušaj da krivicu svale na bivšu vlast.

Potom su još jednom glasali za zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku, iako im ga je Đukanović vratio na ponovno odlučivanje, jer je u pitanju flagrantan primjer rušenja ustavno-pravnog poretka. Ostao je još samo jedan korak – ulazak u ponor Otvorenog Balkana za kojeg je Abazović spreman još od prvih dana kada je počeo izdajnički pohod na temelje države Crne Gore.

Urušavanje pravnog poretka obično ima logiku kule od karata. Izglasavanje neustavnog zakona, može usloviti Predsjednikovo neustavno odbijanje da potpiše takav akt. Onda većina može posegnuti za neustavnom smjenom Predsjednika, a Predsjednik shodno Ustavu može raspustiti parlament. Prethodno, većina će neustavno izabrati Lekića za premijera.

Ruski i srpski svet mogu da odahnu. Ustav omražene države ponovo je brutalno pogažen. Ostalo je još samo nekoliko poteza da misija u Crnoj Gori bude okončana. Jedino pitanje koje je ostalo da lebdi u vazduhu nakon sistematskog i sveobuhvatnost udara na državu jeste: hoće li Crnogorci dozvoliti da im se država uruši bez „ispaljenog metka“?!

Relativizacija mišljenja Venecijanske komisije

Koliko je u Crnoj Gori, nakon što je „oslobođena“ avgusta 2020. godine sve obesmišljeno, dokaz je i pokušaj sugestije Evropskog parlamenta i Venecijanske komisije kako da se rasplete crnogorski Gordijev čvor. Poruka da ne treba usvajati izmjene Zakona o predsjedniku, očito je poslata na pogrešnu adresu. Postoje u Evropi i svijetu loše vlasti, one koje griješe i lošim odlukama vode svoje države u ambis. Ali, Crna Gora je zasigurno jedina zemlja na svijetu gdje pobjednici na parlamentarnim izborima svjesno i namjerno guraju državu u samoponištenje i razdržavljenje. To rade planski, po narudžbi i uz brižljivo povlačenje poteza osmišljenih u Beogradu i Moskvi.

Nije to prvi put da respektabilna Venecijanska komisija bude ignorisana od strane Abazovićeve većine. I ranije, kada su 42. i 43. Vlada suprotno Ustavu i mišljenju Venecijanske komisije potpisali akt veleizdaje nazvan „temeljni“ ugovor, za njih je mišljenje eminentnih eksperata VK bilo irelevantno. No, to ni tada, ni danas, nije dovoljno da se aktuelna većina proglasi nepouzdanim partnerom, niti da se na nju izvrši politički pritisak. Sve zarad ljubavi EU sa Aleksandrom Vučićem koji ih je ubijedio da će se lično pobrinuti za „stabilnost“ u toj maloj balkanskoj nedođiji. Makar dok se sinoć nijesu oglasile Ana Pisonero, Kristina Oana Popa, a danas Tonino Picula i Vladimir Biličik. Zapravo, nakon izglasavanja nezavisnosti kao pretpostavke da NATO stavi pod svoju kontrolu i posljednji nezaposjednuti dio jadranske obale, Crna Gora je Zapadu prestala biti važna. Osim kao kompenzacija za Kosovo u kome stanovništvo, za razliku od nas, nema dilemu treba li im vlastita država.

Umjesto puta u Evropsku uniju, demokratski izabrana vlast u Crnoj Gori odlučila se za utješnu varijantu predodređenu za neuspješne. Ako se ostvare najava da će u srijedu ili četvrtak Abazović počiniti još jedan akt veleizdaje i u Beogradu sa svojim tutorom potpisati ulazak Crne Gore u tu organizaciju, posljednje svijetlo u balkanskoj krčmi biće ugašeno. Uzalud otvorena 33 poglavlja u pregovorima sa EU, uzalud tri zatvorena, uzalud decenijska uloga „lidera u evropskim integracijama“. Dritanova Crna Gora danas je nešto poput đaka kojeg profesor pošto-poto forsira da bude odlikaš, a on neće pa neće jer mu se sviđa da bude najgori u odjeljenju.

U Otvorenom Balkanu, u sendviču između dva velikodržavna projekta, Crna Gora će doživjeti posjednji čin uništenja. Tada više nećemo čekati u kolonama na graničnim prelazima, ali ćemo morati u red ispred šaltera zapadnih ambasada za izdavanje viza. Nećemo povlačiti sredstva iz EU fondova, već ćemo se zadovoljavati mrvicama iz regiona, baš kao što su nam okupatori nakon 1918. pravili žandarmerijske stanice. Nećemo se školovati na prestižnim evropskim univerzitetima, ali će do mile volje biti diploma iz Tutina, Banjaluke i Mojkovca. Umjesto u luku Bar, zemlje OB transportovaće svoju robu prema albanskom Draču. Okrenućemo se istočnim diktatorskim režimima, osiromašiti, udaljiti se još više od moderne Evrope… Zavladaće palanačka svijest, postaćemo gubernija, ličiti na pašaluk…  

Bježanje od odgovornosti

A Crnogorci? Demografska kretanja kažu da će nas već 2050. godine biti tri puta manje nego danas. Baš kao što će Srba ili Hrvata biti drastično manje. Politička inercija je, međutim, još pesimističnija. Crnogorci „na oči“ nestaju, gube se u tamnim odajama podaništva velikosrpstvu, gube kontakt sa precima i prošlošću, zaboravljaju svoju istoriju i običaje. Nestaje rapidno ideal junaštva i viteštva, čak se i sjećanje na istinske junake koji su stvorili i sačuvali ovu zemlju, lagano gubi i nestaje. Današnji Crnogorac lijepo priča, barjači i fejsbuči, udara se iznad tastature u grudi junačke, a kada treba na isti način kako to čine demonstranti u zapadnim demokratijama udariti na policiju, ostanu samo rijetki. Ili je to sinoć bila tek puka slučajnost?

Pokret „Ima nas“ koji je na prva tri skupa okupio, kažu, oko 60 hiljada ljudi, juče je zbog nečega zatajio. Kiša, radni dan, nejasan cilj protesta… sve su to razlozi što je na zakrčenim ulicama Podgorice bilo premalo ljudi. Nimalo adekvatno situaciji, potpuno nesaglasno potrebi da se ustavnom puču i novoj izdaji stane na put. No, reći da je građana na skupovima koje je, po svoj prilici, organizovao DPS, bilo malo, postalo je jeres. Još jedna odlika modernih Crnogoraca jeste da mnogo ne ljube istinu i neumitnost činjenica. A kada bismo samo pogledali istini u oči, morali bismo priznati da na dan kada Abazović bude potpisivao ulazak u Otvoreni Balkan, na ulicama mora biti najmanje 100 hiljada ljudi. Hoće li?

Naši preci nijesu bježali od odgovornosti za svoju budućnost. Nikad nijesu bili pasivni subjekti pod vlašću despota, bili oni sakralni ili sekularni, niti su bili podložni neumoljivim silama.

Što god danas zastupali i kakvi god Crnogorci danas bili, ostaje činjenica da je gotovo cijela crnogorska prošlost prožeta hrišćanskom kulturom i moralnim načelima. U najtežim momentima po elementarni opstanak, a njih je bilo i previše, sasvim nužno bi prevladao starozavjetni princip.

Biti Crnogorac značilo je imati sposobnost političkoga i istorijskog djelovanja. Bili smo tvorci vlastite sudbine i zato se, ma koliko malobrojni, možemo s pravom smatrati istorijskim evropskim narodom. A to ne nestaje tek tako, preko noći.

Bivši američki predsjednik Ričard Nikson je jednom pitao istoričara i pisca Russella Kirka:
“Imamo li nade?” On mu je odgovorio: “…sve je stvar vjerovanja.”

Vjerujete li da i ovoga puta možemo spasiti Crnu Goru?