Rado ide Ervin u četnike

Piše: Nebojša Redžić

Da bih pisao o novoj Mandićevoj Vladi, moram se – zbog zlobnika koji svjesno žele iskriviti moje teze – reći da se nijedna riječ u tekstu neće odnositi na cjelokupan bošnjački, srpski ili albanski narod. Ticaće se, naravno, njihovih partija koji tu Vladu tvore i onih koji takve stranke (uz punu svijest što čine) podržavaju.

Podsjetiću da sam desetine stranica u svojim kolumnama u tri posljednje godine potrošio da uvjerim čitaoce kako u redovima tri naroda koji sada čine novu, anticrnogorsku Vladu, postoji spremnost da se za sitan šićar u svakom trenutku udruže protiv svega što je zapisano u Ustavu i čini referendumsku Crnu Goru. Ispostavilo se da sam bio u pravu.

Upozoravao sam da su dvije prethodne i aktuelna Vlada duboko anticrnogorske, jer su okupile onu svijest koja o državi u kojoj živi i narodu koji je tu državu stvorio – ne misle ništa dobro. Moguće da je takav njihov odnos izveden iz platežne (ne)moći Crne Gore, ali i iz platežne moći onih koji Judinim srebrenjacima žele kupiti gro stanovnika Crne Gore sa ciljem da je ne bude. Dobro, recimo da ima i onih koji takav odnos zasnivaju i na emocijama. I tu sam bio u pravu.

Pisao sam da je ideja građanske Crne Gore, zapisana u Ustavu, običan nonsens i pusta želja ustavotvorca, jer niti u svijetu postoje građanske države, niti je Crna Gora ikada bila građanska. Radi se samo o lijepoj, ali utopijskoj ideji, nalik bratstvu i jedinstvu u socijalizmu, koja nema realno utemeljenje. Konačno je lider DPS-a to izgovorio u parlamentu i priznao da Crna Gora „od juče nije građanska i da smo krenuli u etno federalizaciju“. I u tome sam, najavljujući krah ideje građanske Crne Gore, bio u pravu.

I još nešto: teza o tome da su Albanci i Bošnjaci stvorili nezavisnu Crnu Goru jer su za nju glasali, proizvod je pokvarene i pogane svijesti. Ispada da su oni nama, Crnogorcima, nešto poklonili, pa sada treba svi odreda da im budemo zahvalni i da im tolerišemo sve, pa čak i prelazak u tabor sa ideologijom koju je antifašizam (ne zauvijek) izbrisao sa lica zemlje.

Dakle, Albanci i Bošnjaci glasali su za nezavisnu Crnu Goru jer im je u godinama koje su prethodile referendumu bio ugrožen biološki opstanak od onih i onakvih sa kojima su sada u vlasti, jer im je po svim računicama sa nezavisnom Crnom Gorom trebalo da bude i bolje i bezbjednije, jer su je željeli iz vlastitih interesa i projektovali zajedno sa Crnogorcima i Hrvatima kao iskrenim prijateljima. Ako je bilo Albanca ili Bošnjaka koji je za nezavisnu Crnu Goru glasao da bi ugodio nama, Crnogorcima, ako je to neko učinio iz straha ili zato što je na to bio primoran, takvog se glasa odričem i stidim ga se. A oni najbolje znaju da su glas nezavisnoj Crnoj Gori dali zbog sebe i svog ubjeđenja da su izabrali najbolji put u vlastitu budućnost. Nezavisnost umjesto saveza sa Rusijom i Bjelorusijom. Nezavisnost umjesto Koštuničine 27. izborne jedinice. Nezavisnost, umjesto kame i noža kojima su im prijetili, a mi liberali ih životima branili.

E sad, da li je tu bilo neostvarenih očekivanja, da li je neko dobio manje nego što je od nezavisne Crne Gore očekivao, to su već stvari na koje kao novinar proganjan od bivšeg sistema – nijesam mogao da utičem.

Tek, napisah ovaj predug uvod da bih se, nažalost, po ko zna koji put uvjerio da su moji stavovi, analize i projekcije, često bili katastrofični, ali uvijek brutalno realni i tačni. I da je uvijek i u svemu, jebena strana u tim pričama bila i ostala – moja jedina domovina Crna Gora.

A ona, onako stopljena s morem i svim njegovim ćudima, nevjerovatno mu je nalik. I ona, baš kao i more, u stanju je da sve istrpi, da proguta, da primi tuđe smeće i fekalije, ali da uvijek, sa novim jutrom, osvane još sunčanija i ljepša, još plavetnija i bistrija. I zato je, valjda, ta veza crnogorskog kopna sa crnogorskim morem, tako jaka, tako nestvarno lijepa i – vječna.

Bliže dvotrećinskoj većini

S koje god strane da se krene u raščlanjenje papazjanije koja je pratila izbor najglomaznije Vlade od Pekinga do Švajcarske, fokus se uvijek neminovno vrati na Bošnjačku stranku koju je Milo Đukanović skoro par decenija označavao kao „tradicionalnog partnera DPS-a“. Ako je to bila u vrijeme rahmetli Rafeta Husovića i njegovih prethodnika, današnja Bošnjačka stranka očito to više nije. Za današnje Ervinove Bošnjake, 30. avgust 2020. godine izgleda da je bio prekretnica kada je u pitanju poimanje duha i karaktera države Crne Gore i početak uviđanja da i sami moraju biti faktor u razgradnji i etno federalizaciji Crne Gore.

Tu opet dolazimo do teze koju sam plasirao u nizu kolumni – da je DPS u minulim decenijama pomogao crnogorskim Srbima, Albancima i Bošnjacima da naprave identitetske palate, a Crnogorce ostavio da žive u šatoru. U tiradama o „građanskoj“ Crnoj Gori, samo su Crnogorci bili građanisti, a svi ostali pripadnici svojih etničkih zajednica. Podatak da je Bošnjačka stranka koja je, je l‘ da, nacionalna, najveći zagovornik građanske Crne Gore, zbunjuje, sluđuje i čini neznavene još neznavenijim. Naravno, oni su to pravdali stavom da „nacionalno ne isključuje građansko“, ali su na svaki pomen Crnogorstva ustajali kao opareni i borili se da Crnogoraci ostanu samo građanisti.

Silaskom DPS-a sa vlasti, Bošnjaci su poput žene decenijama vjerne svom mužu, shvatili da ima „i drugih muškaraca“, koji moguće nude više i bolje. Nije ih trebalo previše ubjeđivati da uđu u Vladu Milojka Spajića kojoj je stvarni šef Andrija Mandić i na prečac zaborave i plač majki Srebrenice i slavljenje ”heroja” Ratka Mladića i Štrpce, Bukovicu, deportaciju iz Herceg Novog i sve one dogodovštine koju im je priredila ista ona svijest sa kojom su od juče u koaliciji. Čak su lukavo sačekali da prođe 11. jul i sve ono što ga prati i svojski se predali u zagrljaj novim političkim saborcima sa kojima će dijeliti fotelje, privilegije a moguće i Vučićeve srebrenjake.

Draža Mihailović je imao svog Mustafu Mulalića u štabu, Slobodan Milošević je imao Fikreta Abdića, a četnički vojvoda Andrija Mandić – svog Ervina, zvanog Draža, Ibrahimovića. Zapitao sam se na Fejsuku zašto nam Bog – kada je dijelio Ibrahomoviće – nije poslao Zlatana, a ne ovoga…

Ne bi ulazak Bošnjačke stranke u Spajićevu Vladu toliko zaparao oči posmatračima sa strane da nije činjenice što se sve lijepo namjestilo da premijer pred zapadnim partnerima dobije opravdanje i alibi za ulazak u Vladu sljedbenika ravnogorske ideologije – bivšeg DF-a. Pred saznanjem da su zajedno sa proruskim strankama u izvršnu vlast ušli Bošnjaci, vjerovatno će začepiti nos i briselska i vašingtonska administracija, a Milojko će zadovoljno trljati ruke ubijeđen da je „pomirio“ Crnu Goru.

Zapravo, Milojko Spajić, uvjeravanjem Bošnjaka da će se u njegovoj Vladi osjećati komotnije nego kao opozicija, ostvario je najmanje dva cilja: spriječio je vanredne parlamentarne izbore i siguran gubitak pozicije vlasti i premijera, ali i stvorio privid da predano radi na očuvanju multietničke Crne Gore. To što u njegovoj Vladi nema nacionalnih Crnogoraca, zna Milojko, nikada nije posebno zabrinulo njegove zapadne partnere. Uostalom, ni Crnogorci se zbog toga mnogo ne bune, pa zašto bi on…

Što se interesa srpskog sveta tiče, ulazak Bošnjaka u vlast približio ih je izlječenju najveće boli za koju 30-avgustovska većina do sada nije imala lijeka: stvaranju dvotrećinske većine u parlamentu i mogućnosti da se promijeni Ustav Crne Gore, da se udari u suštinu, bit i karakter sekularne, multietničke, građanske države i da se ide ka brisanju nezavisnosti male balkanske zemlje i njenog najbrojnijeg naroda.

Bošnjaci mu tu dođu kao šlag na torti. Ili, pontonski most. Jer, sada je recept za njihovo pridobijanje u rukama vojvode Mandića. To što je novčanik u rukama Aleksandra Vučića, za Mandića i njegove ljubimce iz BS, neće biti nikakav problem. Slavina će se odvrnuti svaki put kada se u novoj većini pojavi neka pukotina. To najbolje znaju oni Bošnjaci koji o potezima stranke koja pretenduje da predvodio cio bošnjački narod – ne misle ništa dobro.

Superiornost ideje Crnogorstva

Tradicionalna Crna Gora od juče je, dakle, talac anticrnogorske koalicije maskirane plaštom evropejstva i približavanja države članstvu u EU sa šarenom lažom u vidu boljeg života građana. Da će elita tri od pet naroda koji konstituišu Crnu Goru iskoristiti prvu priliku da izdajničkom logikom „pomirenja“ krenu ka urušavanju svih vrijednosti tradicionalne Crne Gore, nije bilo teško naslutiti. Sada je na redu izmjena Ustava, najprije neka manje važna i potrebna koja se tiče Sudskog savjeta, da bi se potom krenulo u ozvaničenje rušenja građanskog koncepta Crne Gore i njenu etno federalizaciju. Za sve to vrijeme, srpski klero nacisti, ohrabruju Bošnjake i Albance da idu ka svojoj nacionalnoj homogenizaciji, da izađu iz građanskih stranaka, jer se ide ka stvaranju tzv. bosanskog koncepta društva naroda gdje je cilj nestanak Crnogoraca. Potom bi obračun sa manjinama bio rutina.

Još sam 90-tih godina napisao da će Srbija i ovdašnje posrbice, ako treba, popraviti sve džamije koje su srušili, ispratiti u zaborav srpske krajine, da će se pomiriti sa Albancima, pustiti Republiku Srpsku, zaboraviti na Kosovo, ako treba – žrtvovati i Vojvodinu, ali da nikada neće skloniti svoje prljave šape sa Crne Gore.  Sa našeg mora i naše istorije, onoga čega nemaju i zbog čega se sve ovo i odvija pred našim očima.

Kripto-nacisti, kako sam juče, odmah po formiranju prozvao aktuelnu većinu, najradije bi poravnali Crnu Goru i od nje napravili parking za pohod na Lovćen. Nije isključeno da će sada pokušati da Njegošu prekopaju kosti i na vr‘ Lovćena postave jednu Karađorđevićku kapelu i jednu malu džamiju, kako bi ozvaničili novu eru „pomirenja“ iliti razdržavljenja Crne Gore. Nije isključeno ni da će Ervin poželjeti da sa Jezerskog vrha zapjeva odu đeneralu Mladiću ili da oprosti Pavlu Đurišiću i popu Maci zlodjela nad muslimanima. Možda će Ervin pustiti suzu zbog Srba stradalih u Bratuncu, na Košarama ili pred zidinama Dubrovnika, pa će poručiti majkama Srebrenice da ne pretjeruju i smanje doživljaje. Zatražiće Ervin i prijem kod Aleksandra Vučića jer mu je vojvoda Mandić fino objasnio da je u pitanju dobrica od čovjeka i dobrotvor nove većine. Pa će gore, kod novog gazde, objasniti da je on, a ne Dritan, trebalo da bude taj koji će potpisati „temeljni“ ugovor – da mu je moglo biti. Nije isključeno ni da ga neko snimi kako sa vojvodom jede koljenicu u Kristalu. Možda će mu Mandić, u znak pomirenja i pomirene Crne Gore, ponuditi i svinjetinu, a ovaj pristati, kada već pristaje na sve.

Samo će nesrećni Crnogorci ostati na goloj ledini, da proklinju sudbinu i sahranjuju Ustav na čijim su temeljima tako predano gradili državu suživota i tolerancije. No, juče je u parlamentu Danijel Živković nagovijestio da će i Crnogorci u narednim danima imati što da kažu.

I zaista: vrijeme međusobnih trvenja i besmislenih optužbi između Crnogoraca je prošlo. DPS kao snaga koja okuplja najviše Crnogoraca, Bošnjaka koji nijesu pristalice Bošnjačke stranke, te Albanaca koji nijesu ni Dritanovi, ni Nikovi, mora ponuditi ruku saradnje svim procrnogorskim snagama ovoga društva, strankama, ma koliko da su brojne, NVO sektoru, intelektualcima… DPS mora zaboraviti na svoj vječiti pokušaj da ima monopol na Crnogorstvo, mora istim očima gledati na sve koji žele dobro ovoj državi, mora revitalizovati vrijednosti i ideje na kojima je počivala tradicionalna i počiva evropska Crna Gora.

Isto važi i za Bošnjake koji nijesu Ibrahomovićevi. Samo pružanjem otpora jednoj ovakvoj odluci poslaće poruku da put kojim je Ervin krenuo nema podršku među bošnjačkim narodom u Crnoj Gori.

Jedino tako može se stati u klinč sa kripto-nacistima, pa ko što ponese. Uostalom, kroz cijelu istoriju Crne Gore, njenog slobodarstva i trajanja, imali smo posla sa višestruko brojnijim neprijateljem. I svaki put izašli kao pobjednici. I ovoga puta ćemo. Samo, prethodno, potrebno nam je da se probudimo. I pobunimo. Ujedinjeni. Osviješćeni. Svi. Ne da bismo išli u rat, nego da bi snagom argumenata porazili neprijatelje. A naša ideja je kroz istoriju, baš kao i 21. maja 2006. godine, pa tako i danas – bila superiorna. Jer, jeste.