Rasprodato

piše: Željko Vukmirović

Na pijačnoj tezgi Andrije Mandića je racionalnost. To još nije prodavao. Od bajate robe i prepoznatljivih proizvoda, tu je samo uvijek nepodnošljiv utisak blizine podvale. Posebno kada istakne kako je „borba za prava srpskog naroda konstantna“. I posebno iz razloga što je neupitno utvrđeno da svaka politička borba za prava srpskog naroda u regionu Balkana predstavlja dominirajući faktor nestabilnosti. 

A onda već možemo da pričamo o političkom nasilju koje uz pomoć revizionizma, upornog i jadnog prepravljanja činjenica, uobičajenih zamjena teza, te neizostavnog miješanja stranih faktora, predstavlja jedinu konstantu sa kojom raspolažu sve ovdašnje prosrpske stranke. 

Evropa je savršeno svjesna šta sve dobija sa dobrom vjerom u pružanju podrške Crnoj Gori na putu ka evropskoj integraciji. Predsjednik crnogorske Skupštine Andrija Mandić je samo neželjeni dio paketa. 

Zato se malo rasprodaje umjerenog nastupa, uz bajate proizvode iz asortimana „srpskog sveta“, nameće kao savršeno rješenje. I Rajo Evropa, već okušan u raznim kalkulativnim ulogama, iskazuje poseban senzibilitet za očuvanje ugodnosti svog donjeg dijela leđa. A onda, bez sumnje, Raju u prilog ide i angažman njegovog koalicionog partnera Milana Kneževića koji se u svom sluganstvu prema srbijanskom predsjedniku Vučiću toliko zaigrao i toliko isprosipao da svaka pomisao o daljem intenzivnom druženju i nije neka opcija. 

Jedina tačka u kojoj se Rajo i Milanče sastaju je nazivanje sopstvenog kukavičluka i sopstvenog foliranja nekim drugim imenima. Loš i jalov terenski rad i jednog i drugog, te gotovo tradicionalna neprincipijelnost kojoj i jedan i drugi pribjegavaju nakon propalih inicijativa i provokacija, garantuje tihi razlaz ovih lokalnih političkih profitera. Čak, nije isključeno da Rajo posegne za onim patetičnim žaljenjem koje je lansirao u vrijeme predsjedničkih izbora. Baš onih koje je glatko izgubio. Patetika je, kao što svi znamo, ostala nezaboravna.

Svejedno, Andrija Mandić već pakuje izvlačenje iz priče o već nebrojeno puta osporavanim izmjenama Ustava, te statusu simbola i jezika. Ukratko, ne uklapa mu se u koncepciju manipulacije na kojoj bazira sopstveno političko preživljavanje. Rajo Evropa je to… 

Naročito zbog privilegovane situacije u kojoj pogubljenim Demokratama i nemoćnom Pokretu Evropa sad može lagano da određuje sudbinu. Kneževićev DNP mu ništa ne znači. Iako, ništa mu i ne smeta da im iskaže formalnu podršku. Tek to ništa ne znači. Dakle, još samo da se na to pakovanje realnog rasporeda odnosa snaga sveže neka prigodna mašnica. A Rajo Evropa će već kasnije moći mirno da živi sa svojom „konstantnom borbom za prava srpskog naroda“ koja, bar prema konkretnom političkom jeziku, neće značiti ništa. Ako pomislite da je povodom pakovanja tih namjera jedna lijepa mašnica neophodna, u pravu ste. Može to Rajo da sredi. 

A Zećani? Oni će se već uklopiti u novonastale prilike. Uostalom, Milančetov DNP nije učinio ništa spektakularno za njih. A i ništa što ne bi mogli da pronađu u davanju povjerenja nekoj drugoj partiji. Pri tome, sva ta zapošljenja i angažmani u koja su se niotkuda obreli, mogu i drugi da im završe. Uostalom, taj Milančetov Vučić je mogao mnogo bolje da se otvori za otkupe lubenica svih prethodnih godina, pa eto nije. Zato, snaći će se već Zećani…

To se zove racionalnost. I nalazi se na Mandićevoj tezgi. Tik uz napomenu da „možda nije sada najbolji trenutak“ za inicijativu koja se tiče dvojnog državljanstva, statusa srpskog jezika ili trobojke. 

Rasprodato.