Sava bi opet zatvorio vodu

Piše: Nebojša Redžić

Zamišljam da je Sava Kovačević, slavni partizanski komandant, ponovo zauzeo Vidrovan. Ispod njega – Nikšić, prepun četnika i okupatorskih vojnika. Čelnik grada i lider lokalnih četnika, isto je Kovačević ali Marko. Okupatori su, recimo Italijani, jer Marko ne voli Švabe. I onda Sava zavrne vodu, pa Talijani i četnici počnu da piju pivo umjesto vode. Tako, jedne subote, baš kad im je prifalilo kupanje jer su htjeli da krenu u noćni provod, Talijani se dosjete pa uhapse Marka ne bi li natjerali Savu da pušti vodu. Saznali su i „žabari“ da je porodica u Crnoj Gori – svetinja.

„Pušti Sava vodu, ineče ćemo smijenit Marka“, poslali su mu poruku, ne bi li atakovali na Savin bratstvenički senzibilitet. Dobio Sava poruku i javi Talijanskom komandantu grada Nikšića: „Smijenite Marka, puštiću vam vodu“.

Ova aluzija na jedan istiniti događaj iz II Svjetskog rata kada je Sava odbio da gradu okupiranom od Italijana i četnika pusti vodu sa Vidrovana koju je prethodno zatvorio, uprkos tome što su zaprijetili da će mu ubiti rođaka Raka, moj je dobronamjerni pokušaj da skeniranju lika i djela mlađanog Marka Kovačevića sa kodnim imenom Šubara pristupim blago, u duhu posta, sa dobronamjernom, očinskom porukom i podukom da se primiri i prestane da provocira zemlju koja ga je rodila. Da nam ne ponižava zastavu, grb i himnu, da uvuče srednji prst i šaku junačku i umjesto nezadnog i retrogradnog svetosavlja, prigrli evropske integracije i vještačku inteligenciju. Još kada bi, uz sve, prestao da glumi ugroženog Srbina i iz te „činjenice“ izvlači pravo da vrijeđa ljude, državu i njene simbole, možda bi od Šubare mogla da se načini i neka civilizovanija kapa. A od kokarde, neki evropejskiji znak, recimo onaj sa porukom „peace“. Jeste da bi Marku to stajalo kao Srbiji zastava NATO-a, ali vrijedi pokušati.

Od juče, kada mi je urednik predložio da se pozabavim Markom Kovačevićem, razmišljam što bih to mogao da napišem, a da sjutra, ako bih ga sreo na ulici, sa njim popijem piće. Da ga priupitam: zašto!? Nije to u Crnoj Gori lako. Ponekad o liku napišeš nešto sa namjerom da ga zauvijek „pokopaš“ i ukloniiš svaku mogućnost da takvoj osobi daš još jednu, ljudsku šansu. Takvi su u mojoj kolekciji onaj nezakoniti generalni Javnog servisa Raonić, njegov zemljak sa Žabljaka Milan Roćen i ono ljudsko ništavilo što po zadatku udbe obitava u Vašingtonu i preziva se Mlatišuma. Eto, zaista ne želim da i Marko bude dio takvog društva. Ponekad čovjeku želiš da ostaviš makar promil šanse.

Istina, sreli smo se u životu samo jednom, na dan kada su u Nikšiću održani posljednji lokalni izbori. Bio je mart 2021. godine, ja na ulici pored kružnog snimam izborni štab DF-a, kad prilazi mi momak i onako dripački, uličarski, pita me otkud mi pravo da snimam. Brzo se smirio kada sam mu pokazao legitimaciju Glasa Amerike, ali je zadržao onaj neprijateljski stav kojim kao da mi je želio reći da ću ubuduće dolaziti u neki novi Nikšić na koji ću se morati navikavati. Nikada više nijesam pošao u Nikšić. Ne zato što se bojim da ću ponovo sresti još violentnijeg Marka, nego zato što je taj grad na brzinu izgubio sve negdašnje vrijednosti nakon što ga je zahvatio trend „oslobađanja“ i globalizacije. Kad pominjem globalizaciju, mislim na sav globalni talog „srpskog sveta“ koji kao da se sjurio u Nikšić da mokri na mrtvog Ljuba Ćupića i pjeva o „Turcima i bulama“ koji kukaju i leleču. Sa sve Hercegovcima, od Trebinja do Bileće i njihovim čiča Dražom u srcu.

Ali, niko kao Marko nije udarao iz svih oružja na moju ideju Crne Gore. Čak ni na onu njenu nespornu istoriju i tradiciju. Nikada niko tako goloruk i prazne glave nije kidisao na sve ono što u Crnoj Gori vrijedi. Istina, ne znam je li mi teže kada nas negira neki Raković koji ima neko prividno, iz pogrešnih knjiga naučeno „znanje“ o Crnoj Gori, ili kada to čini neko kao Marko Kovačević za koga ponekad pomislim da je sve što je ikada saznao o zemlji u kojoj je rođen, posljednji put pročitao u čitanci za pet razred Osnovne škole napisanoj u Beogradu ranih devedesetih.

Iskreno, mučno mi je da se prisjećam svega njegovog što je zasluživalo reakciju makar Osnovnog tužilaštva. Nije mi muka zato što je to rekao ili učinio građanin Marko Kovačević, nego zato što se to desilo u izvedbi lika koji je nekim čudom predsjednik druge po veličini opštine u državi. Pomenuću dva događaja koji su istinski precedent u tužilačkom kvalifikovanju nekog (ne)djela. Srednji prst osobe koja sluša crnogorsku himnu i očigledno krši Zakon o državnim simbolima, za Tužilaštvo nije sporno. Nema elemenata krivičnog djela. Zar? A na Pravnom fakultetu nas uče da se očigledne stvari ne dokazuju. I drugo: ona sablasna noć u kojoj Markovi puleni, „navijači“, usred Glavnog grada pjevaju „nož, žica, Podgorica“. Djelo kvalifikovano kao prekršaj (!), zapravo je Markova pobjeda. Njegova legitimacija. Jer, dečko u kolekciji gluposti ima, dakako, negiranje genocida u Srebrenici, odakle potiču ti isti nož i žica. Logično. Kakav bi to Srbin bio kada bi, poput nekadašnjeg Dodika, onako iskreno, priznao da se u Srebrenici desio genocid? Za razliku od današnjeg Dodika i njegovog ljubljenog Marka koji tvrde da – nije.

Činio je Marko što zna, a nije znao što čini ni kada je sa grupom crnogorskih predsjednika opština išao na raport kod srbonacistkinje Milice Zavetnice. Onako shishodljivo, kako to može samo neko odbačen ovdje a neprihvaćen tamo, Marko se potrudio da se odrekne sebe i svega što ga čini prirodnim Crnogorcem u korist političkog Srbina.

Slavio je Marko u Banjaluci i neustavni dan bosansko-hercegovačkog entiteta Republike Srpske u inat civilizovanom svijetu i na radost zadriglog Mileta Dodika. Pozivao na „oslobođenje“ od Turaka, već pomenutim prizivanjem kukanja i lelekanja Turaka i bula. Skinuo državnu zastavu sa zgrade Opštine, podigao ceradu sa likom Rista Radovića po gradskim objektima, podsticao ekstremističku grupu pravoslavnog bratstva „Zavjetnici Tvrdoš“ da obesmisle proslavu 13. jula na Trgu u Nikšiću. Konačno, mada to nije sve, pokazao je da su mu vremena kada je Crna Gora izgubila ime i dobila naziv Zetska banovina, bliskija od ovih danas kada smo država, sve ozbiljniji kandidat za Evropsku uniju.

Čovjek bi od mladih snaga najvećih stranaka srpske provenijencije u najmanju ruku očekivao moderniji pristup bavljenju politikom. Da se zakopaju stare zađevice, da zarastu stare rane, da se politici pristupi modernije, evropskije, u duhu tehnološkog i civilizacijskog napretka. Mladi Marko je sve suprotno od toga. On je vjesnik nazadovanja, produkt devijantnog razmišljanja, izdanak izopačenog uma. Sa njime, kao političkom ponudom, moderan Srbin radije će odabrati nekog sličnog Matiji Bećkoviću ili Jocu Markušu, koji čak i na korak od carstva duhova, djeluju modernije i evropskije.

Jurnuo je Marko svom silinom, koliko mu to intelektualna limiriranost dozvoljava, na profesore, novinare, građanske aktiviste. Navalio je na drugačije mišljenje i kritičku misao. Takva diktatura jednog naroda, jedne vjere i jednog vođe kakvu baštini mladi Šubara, jeste ponikla u Evropi, ali je prije 90 godina zapalila svijet i donijela zlo. Je li to ono evropejstvo o kojem pričaju Markovi istomišljenici iz 30-avgustovske većine?

Konačno, uspio je Marko ono što se uči pod oznakom ZABRANJENO već na prvom koraku bavljenja poltikom: da se posvađa sa novinarima. Ma što posvađa – da ih pošalje u najbližu policijsku stanicu da daju izjavu po njegovoj prijavi. Uspio je tako mlađani Kovačević da ujedini Vijesti, Pobjedu i Aktuelno, koji, čak ni kada sija sunce, nemaju istovjetan pogled na ljepotu novog dana. Na Marka – imaju. I to je ono pred čime inspiratori Markove ideologije – svetosavlje, srpstvo, „srpski svet“ i Srpska crkva, treba ozbiljno da se zabrinu. Ili da budu ponosni. Sve zavisi iz kog ugla neko gleda na svijet u kome živimo.