ŠĆEPOVIĆ: Čovjek sa slomljenim nosem

Piše: Đorđe Šćepović 

“Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati;

oko se ne može nagledati,

niti se uho može naslušati…”

Propovjednik

Od svih mitova koje znam, onaj o ugroženom srpstvu je jedan od najopasnijih i najinfantilnijih u isti mah. Ako ste generacija osamdesetih, kao što sam ja, ili stariji, ne možete a da ne pamtite da je taj mit devedesetih godina prošlog stoljeća bio uzrokom krvavog razaranja Jugoslavije. Na mitu o ugroženosti podignuta je cijela jedna generacija novih mitomana, sinova i šćeri onih koji su vjerujući u svoj mit i živeći isti, razarali gradove i Bogu na istinu slali sve one koji su u njihovoj mitskoj predstavi stvarnosti imali ulogu strašnih čudovišta i arhineprijatelja srpstva. Danas, čitavih trideset godina kasnije, ovaj mit i dalje živi. I to punim plućima. I ne živi tek u pobrkanim umovima mitomana, već u konkretnom vremenu i prostoru. Na ovaj uvijek aktuelni mit vratila me je priča jednog od predvodnika ravnogorskog čopora, titulisanog četničkog vojvode i vječite žrtve minulih režima. Ovaj simbol stradalništva nikako da se navikne na činjenicu da već neko vrijeme ne uživa status opozicionog martira, već je dio vlasti koja svakim danom Crnu Goru sve više gura ka ivici ambisa. Izgleda da je naš vojvoda dugo i predugo bio u koži mučenika, pa mu nije lako da se poput zmije presvuče i odbaci staro odijelo. A možda je ipak lagodnije biti žrtva. Biće da je udobnije u cipelama progonjenog revolucionara čiji je san da revolucija nikada ne uspije. Jer, što onda, kako dalje? Kakvu to novu bajku ponuditi pred spavanje svojim štićenicima? Viktimizacija uvijek sa sobom nosi mogućnost opravdavanja najrazličitijih gadosti i nepočinstava.

Nakon što su mediji izvijestili o, sada već istorijskom, boju u lobiju jednog beogradskog hotela, Vojvoda je izjavio otprilike sljedeće: Taj i taj (ime poznato redakciji) misli da i dalje može da batina Srbe, i to, zamislite, usred Beograda…?! Nijesam bio lijen pa sam istražio ovaj neobičan slučaj i došao do sljedećih saznanja: Taj i taj koji zlostavlja Srbe usred Beograda je dugogodišnji stanovnik Beograda, a uzgred i, kako kažu, Srbin. Taj i taj koji mlati Srbe usred Beograda je prošao kao advokat Barović koji je koncem devedesetih “namlatio” jednog drugog četničkog vojvodu, Vojislava Šešelja. I advokat Barović i Taj i taj su izgleda imali tu nesreću da se okliznu na koru od banane i iz premlaćivanja i brutalnog zlostavljanja Srba (i to usred Beograda), obojica izađu sa slomljenim nosevima! Da, vojvoda Šešelj je tada novinarima, na sebi svojstven način, saopštio da se nespretni advokat Barović okliznuo na koru od banane. Budući da je Srđan Koljević 2010. godine snimio film Žena sa slomljenim nosem, predlažem da neko od crnogorskih reditelja lojalnih novom režimu (zapravo, takvi su lojalni svakom režimu) snimi nastavak koji bi se mogao zvati ˗ Čovjek sa slomljenim nosem! Možda bi zahvaljujući tako dobrom stvarnosnom, a opet mitskom predlošku, i reditelj svih vlasti ˗ snimač reklama za avione i Ajfelove tornjeve ˗ konačno snimio film koji se, ako ništa drugo, može odgledati do kraja, i bez stomačnih tegoba. Ako ste žrtva, onda je moguće pozivati ratne drugove, otkopavati oružje iz potonjeg rata, izdavati državu na dnevnoj bazi, i koješta drugo, i opet vam se ništa neće desiti. Ako ste žrtva, sasvim je moguće da u pozno subotnje veče snimite set golišavih fotografija u pauzi kuckanja fb statusa u kojem slavite masovnog ubicu osuđenog za genocid, a onda da u rano neđeljno jutro, do grla zakopčani, sa sve Biblijom u ruci, odete u lokalnu crkvu na liturđiju i zapojete Aleluja! A ako se kakav licemjer i usudi da dovede u pitanje vašu iskrenu posvećenost Hristu, znajte da je to zbog toga što ste vjerujuća Srpkinja kojoj nevjernici nikada neće oprostiti štrumpfove! Čak je i Gargamel, doskorašnji savjetnik u ministarstvu kulture, vašu žrtvu uporedio sa sudbinom Jovanke Orleanke.

Ako ste žrtva, sve je moguće. Pa i to da javno mrzite Crnu Goru, crnogorski jezik i himnu, a da vam to niko ne uzme za zlo. Naprotiv, vaši dželati će vas udomiti u crnogorskim školama. Isti oni koji danas lamentiraju nad svojim zlim sudbinama i kako kažu ˗ ginu jer su Crnogorci. Dirljivo zar ne? Danas, kada su vaši dželati žrtve, a njihove glave na panju, ko će ih spasiti giljotine? Možda vi, Robespjeri “srpskog sveta”? Ili mi, oni za koje su vrata crnogorskih institucija bila zamandaljena, a ključevi u rukama onih koje danas branimo, od vas.