Sitna pipirevka velikosrpskog „popisa“ stanovništva

Piše: Milenko A. Perović

Kad Crnogorci mutiraju u velikosrbe, prvo nauče pipirevku od „umnih glava“ svojih novih „sunarodnika“ i gospodara. Pipirevka počinje omamljivanjem tobožnjom silom i veličinom „srpstva.“ U njoj je glavna „igračka figura“ trajno politikantsko petljanje u „interesu srpstva,“ posebno kad on nema istorijski, moralni ni pravni osnov. Uistinu, nikad ga ni nema! Pipirevkom se izvode „piruete“ najglupljih nacionalističkih sofizama kojima se pokušava zamaskirati ili opravdati velikosrpsko lupeško, razbojničko i zlikovačko posezanje za tuđim!

„Crnogorski“ velikosrbi – po direktnoj zapovijesti vrhovne komande iz Beograda – odskora su zaigrali providnu „popisnu“ pipirevku! Namjeravaju prevarantskim „popisom stanovništva“ trajno promijeniti nacionalnu strukturu i državni karakter Crne Gore. Pipirevkom falsifikatorske olovke u zbiranju rezultata „popisa“ oni hoće da dopišu onoliko velikosrba koliko misle da im je potrebno da bi uništili Crnu Goru.

Vara se svako ko misli da je velikosrpstvo u Crnoj Gori oznaka nacije. Ono je teška bolest na koju su neotporne mnoge crnogorske duše. Ona napada kognitivne, emocionalne i voljne osobina Crnogoraca!  Sve tangente ove bolesti na smrt staču se u krivulji oboljelosti kolektivnog i individualnog karaktera! Velikosrpstvo je bolest karaktera!

Zašto Crnogorci s radošću prihvataju tu bolest? Kako ne primjećuju da im ona razara zdravi životni smisao?

Prvo. „Crnogorski“ velikosrbin je sinteza najgorih mentalitetskih karakteristika Crnogoraca i Srba. U njemu su komprimirani: labilni karakter, priglupost, neznanje koje se sobom ponosi i ćosićevska neizmjerna ljubav prema laži. On je prijemčiv za tribalističke mitologije. Svaki individualizam u njemu prestaje kad iskusi psihologiju stada! Glava mu tada postaje idealno stanište paranoidnih konstrukcija i izvitiperene slike svijeta.

Drugo. On ne zna svijet! Plaši ga se i mrzi ga. Ne umije se orijentisati u njemu ni prilagoditi njegovoj mjeri. Od svijeta traži spas u primitivnoj organicističkoj zajednici „zemljaka“ (lažno nazivanoj nacijom). Nju čine isti takvi agorafobični ruralni nesretnici. Ta je zajednica republika frustriranih osujećenika. Zato je velikosrpstvo radionica za izradu masovnih ubica! „Idilu“ takve zajednice naturaju im njihovi „politički“ i „intelektualni“ tribuni da bi ih lakše pljačkali, prevodili žedne preko vode i otimali im duše! Velikosrpstvo je smetlište upropašćenih ljudskih duša!

Treće. „Crnogorski“ velikosrbin rado prihvata kompleks inferiornosti koji mu nameću beogradski ideolozi. Rado prihvata i kompenzaciju koju mu nude. Za prodanu dušu, izdaju mu ovlašćenje na siledžijstvo i zločine prema Crnogorcima i drugim građanima Crne Gore. Daju mu mogućnost da uživa u revizionističkim lažima „junačke prošlosti“ tuđega naroda.

Četvrto. Konvertovanoj inferiornosti crnogorskih tankodušića oni nude lijek „nadkompenzacije.“ On se sastoji u netrpeljivosti prema Drugome, spremnosti na mržnju, žudnji da se Drugi priguši, zastraši, opljačka, proćera i ubije. Nude mu otrov lažnog sentimenta o „ugroženom srpstvu“ i „nepravdama prema srpstvu.“ To mu je „dovoljni razlog“ za opravdavanje svaštočinjstva i neograničene agresije.

Peto. „Crnogorski“ velikosrbin u načelu pamti trenutak kad je prestao biti Crnogorac i postao „Srbin.“ Pamti ga s radošću, jer je za njega on bio trenutak oslobođenja od rigoroznih moralnih imperativa koje su Crnogorci istorijski natovarili na svoja pleća. Ovi su imperativi uistinu uvijek bili neodnošljivi kukavicama, slabićima, lakomcima i mlakim karakterima. Crnogorski socijalni plangton nikad nije težio da se uistinu uljudi i sebe digne na razinu ovih imperativa. Čeznuo je za oslobođenjem  od svih moralnih imperativa! Poželjnost iseljavanja u „bogatu Srbiju“ dijelom je u sticanju slobode za fukarluk („Tamo te niko ne pita ko ti je đed!).

Šesto. Crnogorske slabotinje rado su bježale od imperativa obraza i karaktera, od zahtjeva za hrabrim životnim držanjem i dostojanstvenim hodom kroz život. Fukara mora ośetiti beskrajnu radost kad „stekne pravo“  da može javno i slobodno biti fukara! Za „crnogorske“ velikosrbe najpoželjnije mjesto za život je republika fukara! Njihova težnja da se „popisno“ ili na drugi način „omasove“ počiva na svjetonazoru sitne fukare. Što se fukarluk omasovljeniji, to je „normalizovaniji!“ Velikosrpstvo je ideologija kao skrojena za sve crnogorske marginalne i inferiorne tipove, neznalice, blećine i kukavice. Milije bi bilo beogradskoj velikosrpskoj fukari da od Crne Gore „popisno“ načini republiku fukara, nego da se uistinu pruži do Tokija!

Sedmo. Negdašnje crnogorsko istorijsko čudo nije prevashodno bilo u stalnoj borbi protiv osvajača. Vijekovima su Crnogorce predvodile najbolji ljudi. Oni su uspijevali održavati sistem života u kome je fukarama bilo mučno i tijesno, jer su se morale ponašati kao ljudi. Kukavice su morale postupati kao hrabri ljudi.  Svoj obraz i obraz porodice, bratstva i plemena morali su čuvati i oni koji bi ga najradije stavili pod zadnjicu. No, „zahtjevi novoga vremena“ doveli su do toga da Crnoj Gori mjeru ne određuju najbolji, nego „demokratski“ izabrani ljudi. Zato je prevlast počela sticati „demokratija“ fukare. Uzor fukarskog svjetonazora ona je našla u velikosrpstvu kao sistemu života po mjeri najgorih ljudi. Birajući velikosrpstvo, crnogorski konvertiti „legitimiraju“ vlastiti fukarluk. Štaviše, daju mu privid višeg „nacionalnog“ smisla!

Osmo. Trgovački putnici velikosrpstva počeli su pohoditi Crnu Goru od sredine 19. vijeka. Većina Crnogoraca ni do danas nije uspjela shvatiti da im donose „robu“ konverzije identiteta s namjerom da je preobrate ili istrijebe kao kakvo amazonsko pleme. „Robu“ su im nudili „besplatno,“ krijući da joj je stvarna cijena u krađi duše Crnogoraca. Velikosrpstvo pred crnogorske konvertite nikad nije postavljalo nikakve kognitivne, kulturne ni moralne zahtjeve. Nije ih gonilo na čitanje, učenje, ispitivanje, provjeravanje ni kultivisanu sumnju. Od njih je zahtijevalo onoliko koliko čoban zahtijeva od ovaca! Za slijepu poslušnost velikosrpskim „voždovima,“ uzvraćalo im je iluzijom da su od ovaca evoluirali u vukove, jer im se dalo da participiraju u „srpskoj izuzetnosti.“

Deveto. Kao što je negda nacizam magnetskom snagom privukao sve moguće kategorije njemačkih kukavelja, tako je velikosrpstvo ponudilo mnogim crnogorskim kukaveljima uobraženje da pripadaju nečemu mnogo većem, značajnijem i silnijem nego što je Crna Gora. Ponudilo im je laž pripadnosti „najstarijem narodu“ kome se – tobože – cijeli svijet divi, zavidi mu i zato ga mrzi! Ponudilo im je iluziju da „sila“ velikosrpstva postaje njihova lična sila!

Velikosrpstvo je osiljavalo u Crnoj Gori od AB konrarevolucije do danas. Ponajviše su ga podržavali oni kojima je istorijski zadatak bio da ga zakoče i trajno izbace iz Crne Gore! Zakonomjerno je što se pod barjakom velikosrpstva dogodio marš marginalne svjetine u središte društvene i političke moći. Zato je Crna Gora zagazila u suton vladavine fukarske kakistokratije!

Velikosrpska kakistokratija hoće sebe da ovjekovječi ”popisom stanovništva”. Bez krađe i falsifikata rezultata ”popisa”, ona to ne može učiniti. Nikakvog smisla nema tražiti od nje regularni popis ni njegovo odlaganje! Nikakvog smisla nema pokušati je pobijediti pošteno i zakonito na terenu njenog patološkog nepoštenja i bezakonja!

Ona može biti osujećena samo organizovanim suverenističkim bojkotom „popisa.“ Neće, dakako, bojkot njoj smetati da „silom na sramotu“ načini prevarantski tranjež od „popisa.“ Međutim, suverenistički bojkot će „popis“ delegitimirati kao goli falsifikat. Osim propagandističkih lagarija, velikosrpska kakistokratija s tim falsifikatom „popisa“ neće moći ništa da učini!