SOLANA: Gledajte naprijed, dovoljno tereta na vašim ramenima

Referendum o nezavisnosti Crne Gore, koji je održan 21. maja 2006. godine, bio je završni čin devet godina dugog puta, od čvrste državne zajednice sa Srbijom do obnove samostalne i međunarodno priznate Crne Gore.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore, koji je održan 21. maja 2006. godine, bio je završni čin devet godina dugog puta, od čvrste državne zajednice sa Srbijom do obnove samostalne i međunarodno priznate Crne Gore.

Toliko je, naime, prošlo vremena od rascjepa u Demokratskoj partiji socijalista na sljedbenike Momira Bulatovića i pristalice Mila Đukanovića, u proljeće 1997. godine, rascjepa koji je najavio promjenu državnog kursa i sve snažnije zagovaranje ideje o nezavisnosti, koju su još od početka raspada SFRJ nametali Slavko Perović i njegovi liberali, pa do međunarodno priznatog referenduma o obnovi samostalne crnogorske države u maju 2006.

Taj devet godina dug put bio je popločan brojnim iskušenjima i protivljenjima, kako crnogorske opozicije i zvanične Srbije tako i briselske administracije, i odvijao se u nekoliko etapa.

Završni koraci učinjeni su uz posredovanje tadašnjeg visokog predstavnika EU Havijera Solane, koji je vodio iscrpljujuće pregovore sa liderima SRJ, Srbije i Crne Gore. Oni su finalizovani 14. marta 2002. godine potpisivanjem Polaznih osnova za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore, poznatijih kao Beogradski sporazum. Gotovo godinu dana kasnije, 4. februara 2003. formirana je Državna zajednica Srbija i Crna Gora, čime je sa istorijske scene nestalo ime Jugoslavije, a Crna Gora konačno dobila mogućnost da nakon tri godine održi referendum o državnoj nezavisnosti.

Petnaest godina kasnije, ključni evropski akter istorijskih događaja za Crnu Goru Havijer Solana dao je ekskluzivni intervju za čitaoce Pobjede, povodom jubilarne godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti.

Gospodine Solana, prije svega hvala Vam na ovom razgovoru koji smo upriličili povodom 15. godišnjice referenduma o nezavisnosti Crne Gore. Vi ste u tom procesu imali veoma važnu ulogu. Podsjećam da ste mandat generalnog sekretara NATO počeli na kraju rata u Bosni i Hercegovini (nakon Dejtonskog sporazuma), a završili ubrzo nakon okončanja rata na Kosovu. Kako danas gledate na te događaje koji su odredili sudbinu Balkana?

SOLANA: Nova situacija na Balkanu počinje raspadom SFRJ. Dobro se sjećate da je taj lom bio vrlo tragičan, izazvan ratom. Bio je to vrlo dramatičan raspad. Iako je to bilo davno, izazvalo je toliko ozbiljne probleme, duboko ukorijenjene u narodu, toliko ozbiljne da među balkanskim narodima ni nakon trideset godina još nijesu riješeni svi problemi.

Kako su NATO saveznici tretirali Crnu Goru, koja je u to vrijeme bila dio Savezne Republike Jugoslavije? Znamo da je Crna Gora bila pošteđena drastičnih razaranja i brojnijih žrtava. U našem sjećanju ostao je pijetet prema šest civilnih žrtava u našoj Murini…

SOLANA: Kada jedna multilateralna organizacija djeluje u tako dramatičnoj situaciji, kao što je tada bio slučaj, svi su postupali vrlo usaglašeno. Svi su radili ono što su morali. Ne bih rekao da je to tada učinjeno s oduševljenjem, jer smo morali primijeniti silu, ali to su jednoglasno učinile sve članice Saveza. Svi su smatrali da nema drugog načina da se teški problem riješi, da se to mora učiniti, te je stoga i učinjeno. Nijedna zemlja nije bila sklonija intervenciji, niti protiv intervencije.

Razlike u stavu pojedinih članica NATO-a počele su se pojavljivati kasnije, kada se postavilo pitanje crnogorske nezavisnosti. Tačnije: niko nije zanemarivao potrebe Crne Gore, ali neki su to željeli učiniti brže, a drugi sporije. Ali, na kraju dana, evo nas: vi imate svoju zemlju i svi mi vam želimo najbolje. Više nijesam u poziciji moći – možda u poziciji uticaja, ali ne i moći – i stoga sam vrlo sretan što ćemo proslaviti ovu godišnjicu.

Ubrzo nakon NATO kampanje u SRJ, Crna Gora se ponovo našla na Vašoj agendi, ali u okviru EU institucija. Kada ste, zapravo, prvi put shvatili da Crna Gora želi da obnovi svoju nezavisnost? Kako ste u tom trenutku reagovali na takvu mogućnost?

SOLANA: Bio sam od sredine devedesetih godina u kontaktu sa Crnom Gorom, jer je Crna Gora bila bliska članicama NATO-a. A kada sam unaprijeđen u Evropskoj uniji, u njenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, morao sam se baviti i Srbijom i Crnom Gorom.

U to vrijeme Srbija i Crna Gora bile su dio iste države, međutim nijesu svi bili jednako zadovoljni tim aranžmanom. Prva osoba s kojom sam razgovarao o tome bio je predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Imali smo, zapravo, mnogo sastanaka oko nekih neriješenih pitanja koja su se odnosila samo na Srbiju. A onda je na sto došlo i pitanje odnosa između Srbije i Crne Gore.

Kako se zapravo Evropska unija uopšte uključila u crnogorsko-srpski spor?

SOLANA: Kada se problem jasno pojavio na stolu, imali smo više sastanaka u EU kako bi se to pitanje riješilo. U principu, u početku niko više nije želio nikakve nove podjele na Balkanu. Nerado smo ušli u fazu novog razdvajanja zemalja. U početku sam i sȃm bio jako protiv razdvajanja zemalja. Po mom mišljenju, uvijek je mnogo bolje da imamo konstruktivan dogovor između država, nego da ih razdvajamo.

Kao što možete zamisliti, bilo je prilično teško razumjeti potrebu za razbijanjem jugoslovenske federacije, a kamoli i dodatno razbijanje dijelova te federacije. Evropska unija kao institucija želi upravo suprotno – želi da se svi okupljaju, a ne odvajaju. Ali, vidjevši kako se situacija razvijala i shvativši koliko je objema zemljama bilo teško živjeti zajedno u jednom entitetu, trebalo je dugo vremena da se o svemu tome razmisli i da se mentalno organizuje kako najbolje pristupiti tom razdvajanju. Sjećate se da je na kraju Evropska unija odlučila da prihvati referendum sa određenim ograničenjima u rezultatu glasanja. Na kraju, ta ograničenja su i dogovorena, a Srbija i Crna Gora postale su dvije države. Rezultate su prihvatili svi, a Crna Gora je već 15 godina nova država na Balkanu – razvila je svoj politički život, ekonomiju i sve ostalo.

Da li je bila Vaša ideja sklapanje Beogradskog sporazuma 2002. godine koji je, umjesto dotadašnje Savezne Republike Jugoslavije, podrazumijevao formiranje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a u konačnom i pravo Crne Gore da nakon tri godine organizuje referendum o nezavisnosti? Bilo je to vrijeme dugih i iscrpljujućih pregovora sa rukovodstvima Crne Gore i Srbije o ovom sporazumu. Kako su tekli ti pregovori?

SOLANA: Ja jesam bio zadužen za rješavanje ovog pitanja, ali ne želim da tvrdim da je to bila moja ideja. Predstavljao sam Evropsku uniju i stoga je moje mišljenje moglo biti više ili manje važno, ali na kraju dana predstavljalo je stav cijele Unije. Naravno, ako moram donijeti odluku u pregovaračkom procesu, braniću stav Evropske unije, u to nema sumnje.

Kao što dobro znate, krenuli smo iz situacije u kojoj su Srbija i Crna Gora bile u jednoj državi. Onda se EU polako počela približavati ideji da prihvati razdvajanje, ali razdvajanje s određenim uslovima, uz neke zahtjeve koji su postavljeni za rezultate samog referenduma. Moguće je da se nekima u Crnoj Gori nije svidjelo 55% glasova za nezavisnost, ali za EU je bilo neophodno imati kvalifikovanu većinu ako želite da se odvojite. Podsjetiću vas da je Evropska unija institucija koja u osnovi teži tome da spaja ljude, a ne da ih razdvaja. Dakle, morate razumjeti da u tom trenutku za EU odluka da se nastavi sa dodatnim usitnjavanjem regiona, koji je nedavno prošao kroz vrlo nasilan sukob, nije bila lako prihvatljiva odluka.

Moram istaći da sam svo vrijeme imao vrlo laganu i plodnu komunikaciju i sa gospodinom Milom Đukanovićem i sa gospodinom Koštunicom, kao ključnim političkim figurama, tako da nije bilo teško okupiti se i razgovarati o tim pitanjima.

Kako su ključne zemlje EU tada gledale na opciju nezavisnosti Crne Gore? Koliko se uopšte u Briselu tada shvatao istorijski kontekst i ono što se desilo 1918. godine kada su na kraju Prvog svjetskog rata vodeće evropske sile prihvatile nestanak nezavisne crnogorske države i njeno utapanje u Kraljevinu Srbiju?

SOLANA: Nemojmo se konstantno vraćati u istoriju, iskreno mislim da je vrijeme da krenemo dalje. Istorija je na vaša, a i na naša, ramena već stavila dovoljno tereta. Važno je gledati naprijed. A gledati naprijed znači nastaviti posvećeno raditi na približavanju Crne Gore Evropskoj uniji, imati najbolje moguće odnose i pokušati što više sarađivati, a ne uvijek osvrtati se na ono što se dogodilo u prošlom vijeku. Razumijem važnost nekih istorijskih pitanja, ali danas smo ipak u 21. vijeku.

Kako ste se opredijelili za to da Miroslav Lajčak bude glavni operativac Evropske unije na terenu, odnosno posrednik između dvije suprotstavljene strane u Crnoj Gori?

SOLANA: Gospodin Lajčak, kao što znate, i sada radi u Evropskoj uniji i još je vrlo uključen u rješavanje balkanskih pitanja. On je vrlo dobar diplomata i vrlo inteligentan čovjek. I dalje sam u vrlo dobrim odnosima s njim, od sveg sam mu srca vjerovao i zaključio sam da je on najbolja osoba za rješavanje prilično složenog pitanja crnogorskog referenduma.

Dozvolite da se na trenutak ponovo vratimo na referendumska ograničenja koja ste pomenuli. Čija ideja je bila uvođenje do tada nezabilježenog uslova da više od 55 posto glasača mora da se opredijeli ZA nezavisnost da bi EU prihvatila takav ishod referenduma? Da li ste očekivali da će independisti u Crnoj Gori prihvatiti takav neravnopravan tretman?

SOLANA: Sjećam se da je EU u kontinuitetu pomagala Balkanu i da smo imali već dovoljno problema sa Balkanom od početka devedesetih. Napokon smo riješili taj problem kroz vrlo tešku situaciju sa Srbijom i nijesmo željeli i dalje razdvajati zemlje. Stoga, nijesmo bili spremni prihvatiti – dozvolite da to tako nazovem – matematičku većinu da bi donijeli odluku o razbijanju zemlje. Dakle, postavili smo ovaj uslov koji je prihvatila cijela Evropska unija. Uostalom, moderna istorija ne dozvoljava razdvajanje zemalja putem referenduma koji ne doseže određeni procenat glasova, kao što smo mogli vidjeti na mnogim drugim mjestima.

Kako ste ubijedili crnogorsku opoziciju, tzv. Blok za zajedničku državu, da učestvuje u referendumu, uprkos tome što su oni tu ideju odbijali duže vrijeme?

SOLANA: Kao što sam već rekao, u datom trenutku odluka je donešena u EU. Morao sam razgovarati s liderima tzv. Bloka za zajedničku državu i objasniti im kakva je situacija – da će se referendum održati i da je o tome već odlučila Evropska unija, te da bi bilo bolje učestvovati i igrati po pravilima igre. To su bila utvrđena pravila igre i rekao sam im – bolje ih prihvatite ako želite da budete dio procesa.

Često ste u tom periodu dolazili u Crnu Goru, imali ste i veliki broj susreta i razgovora i sa predstavnicima vlasti, ali i opozicije. Kako ste uopšte doživljavali svoje tadašnje sagovornike sa crnogorske političke scene? Ko je na Vas ostavio najjači utisak, ko je bio „najtvrđi“ u iscrpljujućim pregovorima?

SOLANA: Volim biti sofisticiran političar i trudim se da gradim, prije nego da uništavam ili remetim. Razgovarao sam sa svima i posvetio im svo vrijeme koje sam imao na raspolaganju da vidim možemo li doći do dogovora između dvije strane crnogorskog naroda. Ne želim ulaziti u detalje o argumentaciji koju sam koristio, ali možete i sami pretpostaviti. To je bila odluka koju je donijela Evropska unija i svima sam objasnio zašto su postavljena određena ograničenja. Srećom, sada smo u poziciji da ste vi ti koji ste odgovorni za svoju zemlju.

Svaki građanin Crne Gore pamti gdje se nalazio u trenutku kada su saopšteni rezultati referenduma. Da li se Vi sjećate gdje Vas je zatekla vijest o ishodu referenduma u noći 21. maja 2006. godine? Šta ste tada pomislili?

SOLANA: Moja reakcija je bila vrlo jednostavna: crnogorski narod je glasao, rezultati su bili u skladu sa zakonom, a ja samo služim zakonu. Zakon nam je donio te rezultate i jedini način je bio prihvatiti ih. Stoga sam zamolio sve strane da učine isto i prihvate novu realnost u Crnoj Gori.

Istorijska vrijednost crnogorskog referenduma leži i u činjenici da je prvi put na nestabilnom Balkanu jedna država sprovela takav proces obnove nezavisnosti mirno, bez oružja i nasilja. Uloga EU i Vaša lično bez sumnje je bila konstruktivna u obezbjeđivanju demokratskog i mirnog raspleta u Crnoj Gori. Kako zapravo danas, nakon 15 godina, gledate na sve te događaje?

SOLANA: Služim zakonu i osoba sam koja je predana dijalogu. Vjerujem da probleme treba rješavati dijalogom i na kraju smo pokušali doći do najinteligentnijeg rješenja ovog problema. To je uvijek bio moj način života i mislim da sam tokom svoje karijere uspio riješiti neke probleme. Sada, naravno da bih volio da mogu riješiti sve probleme, ali kad se ponašate u skladu sa zakonom i sve se radi mirno, to bi svakoga učinilo na kraju srećnim.

Dogovoren je zakon, dogovoren je način, održan je referendum i proglašeni su rezultati. Sve je to bio dio istorijskog procesa koji sam morao prihvatiti, a da ne uvrijedim nikoga. Bilo je pobjednika i poraženih i nijesam želio nikoga uvrijediti, jer sam želio da svi mogu nastaviti živjeti zajedno i da što prije zaborave da su sada u različitim zemljama.

Nakon 15 godina od referenduma, u Crnoj Gori je došlo do promjene vlasti. Političke snage koje su se u najvećoj mjeri 2006. godine zalagale za zajedničku državu sa Srbijom porazile su, istina sa samo jednim poslanikom više, na parlamentarnim izborima 30. avgusta prošle godine one partije koje su se izborile za nezavisnu Crnu Goru. Nova Vlada se nije formalno odrekla spoljnopolitičkih prioriteta i obaveza iz prethodnog perioda, ali po mnogim tumačenjima suštinski ugrožava sekularni, antifašistički i multinacionalni karakter crnogorskog društva. Kako tumačite takav obrt na političkoj sceni Crne Gore? Brisel je u startu podržao novu Vladu, ali su ubrzo počela da stižu upozorenja o potezima koji odstupaju od evropskih standarda.

SOLANA: Moglo bi se reći da su ovo manifestacije poteškoća i problema na Balkanu. Kada jedna zemlja ostvari svoj san, ili barem san većine u toj zemlji, a situacija nije dovoljno čvrsta da se demokratski održi ta linija – to nije dobra vijest. Govoreći kao građanin Evropske unije, nijesam baš srećan. Ne vidim da se takve stvari događaju u starijim članicama EU.

Istorijski gledano, vrlo je kratak vremenski period od referenduma do danas. Proslavićete ovih dana značajnu godišnjicu, a već imate problema sa predmetom te godišnjice. Mislim da nije dobar trenutak da se ponovo pokreću ti problemi. Dakle, molim sve građane Crne Gore, kao prijatelj, da budu vrlo oprezni. Kao što sam već rekao, ne mogu ponuditi ništa drugo. Ali, bilo bi tužno kad ne biste mogli održati solidarnost među sobom i slaviti svoju zajedničku prošlost. Tužno je što već postoje ideje o prekrajanju vaše prošlosti nakon tako kratkog vremenskog razdoblja.

Dakle, molim vas, molim vas, nemojte poništavati napore koji su već uloženi i pokušajte nastaviti s idejom koju ste imali, a to je bila Evropska unija. To je ono što vam danas mogu reći iz svog iskustva: ne volim da vidim ove nove ključne probleme u zemljama Balkana. Izgleda da uvijek tražite neki suštinski problem koji vas slama i mislim da morate gledati više naprijed, a ne nazad. To je moj iskreni i prijateljski savjet.

Sada bih se dotakao jedne osjetljive, ali vrlo važne teme, u svjetlu ovoga što ste upravo rekli. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i danas kritikuje ondašnje srpsko rukovodstvo (Koštunica, pokojni Zoran Đinđić) što je dopustilo „da Crna Gora 2006. godine ode od Srbije“. Vidite li opasnost po crnogorsku nezavisnost od probuđenih i obnovljenih ideja o tzv. Srpskom svetu, što je samo drugo ime za Veliku Srbiju? A znamo da je ta opasna ideja bitno uticala na krvave balkanske ratove na kraju prošlog stojeća.

SOLANA: Nadam se da ne. Sa Srbijom morate pametno da se nosite. Opet, Balkan je Balkan. Komšije će zauvijek biti komšije, geografija se neće mijenjati – geografija Balkana je geografija Balkana. Političke podjele mogu biti različite, ali ljudi su isti i žive zajedno jedni pored drugih. Ako nađete način da živite u miru – zadržite ga.

Kako zapravo vidite budućnost Zapadnog Balkana?

SOLANA: Volio bih da budućnost Balkana vidim kao dio Evropske unije, kako bismo zajedno težili boljem svijetu. Živimo u vrlo složenoj situaciji. Govorili smo o velikim istorijskim pitanjima, ali istovremeno zaboravljamo na vrlo važna pitanja današnjice: kako ćemo nabaviti dovoljan broj vakcina? Koliko će ljudi biti vakcinisano? Kako ćemo dobiti ovu bitku sa pandemijom? Šta će se dogoditi sa multilateralnim organizacijama u svijetu? Imamo napetosti između Kine i Sjedinjenih Američkih Država, itd.

U 21. vijeku imamo toliko mnogo urgentnih stvari koje treba riješiti da jednostavno sebi ne možemo priuštiti da i dalje razmišljamo o 20. vijeku. A veliki dio ovog našeg razgovora bio je upravo o 20. vijeku. Prvi svjetski rat, koji ste pomenuli, dogodio se u 20. vijeku. Ali danas smo u 21. vijeku, s problemima koji su se promijenili i koji su od suštinske važnosti, koji bi trebalo da zaokupe pažnju ljudi koji su na odgovornim pozicijama, a ne da konstatno pokušavaju izmišljati nove probleme. Već imamo dovoljno problema, istorija nam ih je obezbijedila.

Ostala su krupna neriješena pitanja na Balkanu: funkcionalnost Bosne i Hercegovine, kao i status kvo između Srbije i Kosova, koje je takođe u vrijeme Vašeg mandata 2008. godine proglasilo nezavisnost. Koliko se EU suštinski i ozbiljno bavi situacijom na Balkanu?

SOLANA: Mislim da se bavi situacijom inteligentno. Naučili smo da je vrlo teško bilo kome bilo šta nametnuti. Možete olakšati, možete pomoći, možete stvoriti atmosferu saradnje, ali ako neko ne želi sarađivati – patiće zbog toga. U 21. vijeku smo naučili, krvlju i patnjom, da je nametanje vrlo teško. Stoga je odgovornost u civilizovanom društvu – a mi smo dio civilizovanog svijeta, Evrope – suočiti se s izazovom demokratije i pokazati odlučnost. A demokratija znači dijalog, saradnju, vladavinu prava i vi morate rješavati svoje probleme u okviru tih parametara. Možda se ponekad čini previše komplikovanim, ali to je jedini put naprijed.

Kakva je uopšte evropska perspektiva Zapadnog Balkana? Da li EU zaista iskreno želi balkanske države u svom društvu ili ih zapravo drži na „bezbjednoj udaljenosti“? Integracije su praktično zaustavljene u posljednjih par godina. Veliki je raskorak između proklamovanih principa proširenja EU na Zapadni Balkan, tzv. evropske perspektive, i onoga što se događa u stvarnosti. Ko, zapravo, najviše koči ovaj proces?

SOLANA: Ritam procesa zavisi od dvije strane. Vi ćete postati dio organizacije koja ima određeni nivo razvoja, vrijednosti, demokratije i treba vremena da se prođe kroz taj proces. Ne znam nikoga ko ima bilo kakvu odgovornost u Evropskoj uniji, a ko bi želio zaustaviti ovaj proces i odustati od Balkana. Ne, to nije slučaj.

Dakle, Vi to vidite kao običan „tehnički“ zastoj u pregovorima?

SOLANA: Da. Mislim, tehnički sa nekim elementima politike, ali ne politike prema Balkanu, već politike unutar same Unije. Ekonomija, pandemija COVID-19, sve te stvari kojima je vrlo složeno upravljati i koje su mogle imati neke posljedice, trenutno malo ometajuće po vas. Ali morate sagledati širu sliku, to je vrlo važno. Zbog toga bih bio vrlo tužan ako biste sada izgubili odlučnost i protraćili dosadašnje napore i na taj način sebi otežali integraciju u Evropsku uniju.

Govoreći o široj slici, koliko se EU promijenila u posljednjih desetak godina? Da li je danas to ona ista Unija u kojoj ste Vi igrali tako važnu ulogu u prvoj deceniji ovog milenijuma?

SOLANA: Mislim da je danas važnija nego što je to bila juče. Evropska unija je konstrukt koji je poput živog organizma, razvija se vremenom. Ako biste mi u 20. vijeku rekli da ću u 21. vidjeti saradnju podstaknutu katastrofom COVID-a na primjer, kao i reakciju koju je Evropska unija imala da pomogne kako državama članicama tako i drugima, i to sa takvim nivoom koordinacije i ekonomske integracije, pa, rekao bih da je upravo to, ovaj nivo saradnje bio moj san.

Ovaj se san ostvario nekoliko godina nakon vrlo dramatične ekonomske krize 2007. i 2008. godine, na koju je EU odgovorila na određeni način. Ali, odgovor koji je dat na trenutnu krizu je vrlo različit u odnosu na ekonomsku krizu. I po mom mišljenju, mnogo bolji. Dakle, kad kažem da je EU evoluirala, i to na bolje, čvrsto vjerujem u to. Ne radimo sve savršeno, ali mislim da su promjene i prilagođavanje novonastaloj situaciji u svijetu vrlo važni. I mislim da su rezultati vrlo pozitivni. Optimista sam u pogledu Evropske unije i mislim da je to jedna od najljepših struktura na svijetu danas i nadam se da će nastaviti tim putem.

Po Vašem mišljenju, da li će ujedinjena Evropa preživjeti sve ove, i brojne druge izazove?

SOLANA: U to nema nikakve sumnje.

Vi ne vidite alternativu sadašnjem konceptu Evrope?

SOLANA: Ne, ne vidim je. Stabilna Evropa bez Evropske unije? Ne znam ni šta to znači. To bi bila glupost, suprotna smjeru kojim ide pozitivna istorija Evrope. Mislim da bi se ljudi trebali osjećati ponosnima što su dio Evropske unije, ne samo što su dio ove ili one zemlje, već i dio ove veće institucije, koja je vrlo važna za stabilnost svijeta. Kažem to, i s oduševljenjem učestvujem u tome, svojim spisima, svojim postupcima, svojim govorima… Da, ja sam uvjereni Evropljanin. Nijesam naivna osoba koja misli da je sve savršeno, apsolutno ne, život je uvijek bitka sa brojnim preprekama, ali sam ja ipak uvjereni Evropljanin. I mislim da je Evropska unija jedna od najzanimljivijih, najsofisticiranijih institucija koja je stvorena u novijoj istoriji.

Gospodine Solana, da li na kraju imate neku poruku za građane Crne Gore povodom predstojeće 15. godišnjice obnove državne nezavisnosti?

SOLANA: Želim vam, naravno, sve najbolje. Mislim da sam dosta toga već rekao u ovom razgovoru, ali da ponovim u najkraćem – gledajte u budućnost, a ne u prošlost. Živimo u teškom trenutku, ali prevazići ćemo te poteškoće. Nadam se da ćemo se što prije vidjeti u Evropskoj uniji.