Srpski rode, Kosovo ti ode

Piše: Nebojša Redžić

Baš kao što se u onoj staroj kaže da se rat vraća kući, tako Aleksandru Vučiću ovih dana kucaju na vrata sva nepočinstva koja je godinama činio po susjedstvu. Nešto slično kao kada su Slobodanu Miloševiću avioni NATO-a 1999. godine nadjačali buku koju je zvanični Beograd pravio tokom agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Istina, Vučić je promijenio metode iz tog doba, pa ne rizikuje da isproba trenutnu borbenu gotovost Alijanse, ali je ideološki diskurs ostao isti. Tada je srpska čizma gazila na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica, a danas stoji nad vratom „svim srpskim zemljama“ koje su toliko „ugrozile“ sirote Srbe unutar svojih granica, da samo što nije počela mobilizacija od Surdulice do Malog Mokrog Luga radi spasa vaskolikog srpstva.

Sada se, više nego ikada, jasno vidi koliko su bili u pravu oni koji su nakon balkanskih ratova 90-tih pozivali na denacifikaciju Srbije. No, umjesto da se suoči sa svojom krivicom, genocidom koji je počinila u Potočarima i zločinima u Sarajevu, Vukovaru, Dubrovniku i diljem Kosova, Srbija je u regionalnoj javnosti likovala zato što je „pobijedila NATO“, sve urlajući da je Kosovo Srbija, a Hrvatska, nesrpski dio BiH, te Crna Gora tvorevine koje treba prevaspitati. Poput pljačkaša koji stoji iza ugla banke sa vrećom punom novca vičući „držite lopova“, tako je Vučić sa raznim neonacistima tipa Rakovića, J.Vučićevića ili Marića, sve lamentirajući nad sudbinom napadnutih Srba van Srbije, naštimovao vlastitu javnost na mržnju prema svemu nesrpskom što na Balkanu postoji.

Tako je Srbija, umjesto da skrušeno i ponizno zaćuti makar prvih 50 godina novog milenijuma, nastavila da logikom sile, prijetnji i ucjena, a na fonu ugroženosti i straha od nestajanja, igra ulogu „odlučujućeg faktora mira u regionu“. Moguće je da su joj u tome pomogli neki činbenici vašingtonske administracije, ali je sasvim izvjesno da Srbija ništa nije naučila iz bliske, vlastite prošlosti.

Nakon decenije konfuzije i pitalice: da li je Zapad prozrio Vučićeve namjere ili ga doživljava kao ključnog partnera za mir na Balkanu, stvari se polako izvode na čistinu. Plan Šolca i Makrona koji se još naziva njemačko-francuski prijedlog, stavio je Vučića pred svršen čin. Ako ga prihvati, srpsku javnost će morati da obavijesti da je izgubio Kosovo, ako ga odbije, čega ga izolacija, sankcije i izopštenost iz civilizovanog svijeta. Sa javnošću bi se on nekako i mogao izboriti, jer svi stariji od 45 pamte godine sankcija i bijede pod Slobodanom Miloševićem i djeluju spremni da ih ponovo prožive. No, kako će njegov ego, veći od Avale i Lovćena, dozvoliti da prizna kako je kapitulirao? I što ako mu, nakon što obznani da mora prihvatiti ponuđeni plan, jastrebovi iz tzv. SPC, privatna vojska Wagner kojom se komanduje iz Moskve, ili Danica Crnogorčević zaigraju pred vratima? Pa da mu ova potonja zapjeva da „srpski rod“ ne samo da više nije veseo, nego da mu na pamet ne pada da dogodine krene put Lovćena, Prizrena, a pogotovo ne put Knina.

Ono što je namijenio Crnoj Gori, Vučić bi mogao iskusiti zajedno sa njom. Sada im objema visi nad glavom prekid pregovora sa EU, uvođenje viza, nemogućnost dobijanja kredita od međunarodnih finansijskih institucija, zamrzavanje imovine u inostranstvu… Kada je od poniznog Dritana Abazovića i ostatka posluge u Crnoj Gori tražio upravo to – da je zaustavi na evropskom putu, teško da je projektovao scenario u kome će Evropa prestati da ga tretira kao svog ključnog saveznika na Balkanu. Štoviše, planirao je da će upravo Srbija, s njim na čelu kao faktorom mira, biti prva naredna članica Unije. Iste one EU za koju u svojoj zemlji ima jedva 30 odsto podrške.

Sada mu u obje varijante prijeti nastavak trenda jačanja antievropskih tendencija u Srbiji. Prihvati li njemačko-francuski plan, krivica će se adresirati na Berlin i Pariz. Ne prihvati li ga, opet će mrski zapadnjaci biti krivi kada se uvedu vize, a zemlja osiromaši jer Srbija sa EU ima dvije trećine svoje trgovinske razmjene. Kako god bude gledao na ponudu sa Zapada, Vučiću se ne piše dobro. Zato je i ponudio opciju odlaska „ako neko to može bolje od njega“. Naravno, niko ne sumnja da će ostati, jedino je problem kako će to javnost progutati. Jer, ako hipnotisanoj srpskoj javnosti može prodati još jednu bajku o nenaklonjenom Zapadu, teško da bi mu Kremlj i Patrijaršija mogli oprostiti tu „izdaju“. Pitanje je hoće li mu oprostiti i Kristofer Hil, američki ambasador u Beogradu, koji mu je bio snažna potpora u svim poduhvatima, posebno aktivnostima usmjerenim ka Crnoj Gori, kojima je prkosio civilizovanom svijetu. Zaista, bilo bi veoma zanimljivo saznati što mu ovih dana sugeriše Hil i hoće li taj ostarjeli dipolomata za koga je Beograd „Njujork na Balkanu“ zažaliti što je svoj kredibilitet uložio u Vučićevu politiku. Ako ga je uopšte ikada i imao.

No, kao da su Šolc i Makron razmišljali i o tome kada su ponudili plan. Naime, u slučaju da ga prihvati, Vučić neće morati da prizna nezavisnost Kosova. Od njega se jedino traži da ne sprečava njegovo članstvo u međunarodnim institucijama, prije svega u UN, kao i da ne agituje da države koje su priznale Kosovo, odustanu od toga. U „zamjenu“ će dobiti neku verziju zajednice srpskih opština na sjeveru Kosova, ali ne na način kako su to htjeli srpski nacionalisti. Hoće li kao kompenzaciju dobiti i Crnu Goru, još nije obznanjeno, ali je to sasvim moguća varijanta. Jer, ovakva Crna Gora, sa vlašću koja služi tuđim interesima, sa mlakom opozicijom i apatičnom javnošću, trenutno ima kredibilitet i državno dostojanstvo taman koliko i oni koji traže da se formalizuje zajednica srpskih opština na Kosovu. Ako ne i niži.

S tim što bi kosovski Srbi koji zagovaraju tu ideju sasvim sigurno pokazali mnogo više samopoštovanja nego što ga je imala zajednica srpskih opština iz Crne Gore, čiji su predsjednici nedavno morali u Beograd, na raport Milici Zavetnici. Ne samo da podnesu izvještaj o utrošku sredstava dobijenih od Vučića, nego i da preduhitre kosovske kolege iz Mitrovice u prezentovanju dometa akcija kojima se podriva država.

A državu ne čini jedino članstvo u UN. Kosovo je, zanemarimo li tu stolicu na Ist Riveru, po mnogo čemu više država nego današnja Crna Gora.

Konačno, a za Crnu Goru manje važno, ostaje pitanje hoće li Aleksandar Vučić politički preživjeti bilo koji od dva moguća ishoda rješenja kosovskog čvora. Za sada, on je odabrao taktiku patetike s kojom nastupa i Novak Đoković. Ako mu ne ide, povrijeđen je, boli zglob, noga, ruka, ili je „umro deda“. Ako pobjeđuje, on je „vanzemaljac“, on je „neustrašivi srpski sin“, „najbolje što Srbija ima“. S tim što je Đokovićeva pobjeda zaista pobjeda, a on među najboljima na svijetu.

Aleksandar Vučić u obje moguće varijante odgovora na njemačko – francuski plan, gubi. Zato u njegovom, već izvjesnom porazu, ima božje pravde. Ako ništa drugo, makar će u narednom periodu dok bude razmišljao kako da još jedan srpski poraz pretvori u pobjedu, Crna Gora i BiH moći na kratko da odahnu. Do nekog novog Vučića ili goreg od njega.