Šta je Crna Gora dobila propašću socijalizma?

Piše: Milenko A. Perović

Prošle su tri decenije od uklanjanja socijalizma kao društveno-političkog sistema u zemljama istočne i jugoistočne Evrope. Njegovo planetarno postojanje djelo je snage uticaja ideja Oktobarske revolucije, geopolitičke moći Sovjetskog Saveza te antikolonijalističkih i antikapitalističkih pokreta širom svijeta. Vodeći uzrok njegovog pada treba tražiti u nesposobnosti potonje generacije sovjetske „političke klase“ da rukovodi velikim državnim sistemom.

S njegovim padom, u katakombe planetarne svijesti proćerano je revolucionarno, utopijsko i transgrađansko mišljenje. Cinici u službi kapitala, postmodernisti, „neokonsi“ i svi mogući najamni radnici pozitivizma proglasili su besmislenom sva htijenja humanijeg svijeta i nade u njegovo ozbiljenje. Apologeti plutokratske vladavine oktroisali su neoliberalistički kontrolisani svijet kao lajbnicovski „najbolji od svih svijetova.“

Dijagnosticirali su i „kraj povijesti!“ Kako bi drugačije uvjerili poluintelektualnu filistarsku svjetinu da  je osuđena na ovjekovječenost postojećeg odnosa kapitala i rada! Socijalizam su proglasili propalim „carstvom zla“ koje se nikada i niđe više neće obnoviti. Istina, „socijalizam s kineskim obilježjima“ stvara preveliku hermeneutičku rupu u neoliberalističkom tumačenju toka svijeta. Ideolozi „svetog egoizma“ ne uspijevaju je zakrpiti lošim sofizmima, nego je još više proširuju!

Intelektualno-estradne „zvijezde“ Zapada stalno su pokretane potrebom za opštim i stalnim propagandističkim „argumentiranjem“ protiv svakog tipa socijalizma. No, s epohalnim protivnikom ne postupa tako onaj ko je uvjeren da je ovaj neopozivo mrtav i da nikad neće vaskrsnuti! Sve dok ośećaju potrebu za antipropagandom socijalizma, prešutno priznaju da on još uvijek nosi živu potenciju epohalnog nadilaženja principa građanskog svijeta!

Koliko su ovi proizvođači iskrivljene slike svijeta za milijarde konzumenata glasni protiv socijalizma, toliko nemušto šute – i na Zapadu i u bivšim socijalističkih državama – pred činjenicom da je nacifašizam „sa zapadne strane“ sve moćnija prijetnja svijetu!

Đe je mjesto Crne Gore u ovim epohalnim turbulencijama? Kako i zašto je srušen njen socijalistički sistem? Šta je Crna Gora time dobila?

Sine ira et studio, socijalistička Jugoslavija je za Crnu Goru – kao i za ostale svoje republike – imala snagu trostrukog odbrambenog štita.

(1) Jugoslavija je bila moćni garant crnogorske državnosti! Njena državna  suverenost nije bila ugrožena činjenicom da je jedan njen dio prenijela na Jugoslaviju. Crna Gora je uvijek mogla sebi vratiti detaširani dio suverenosti. Suverenost Crne Gore bilo  je moguće srušiti samo rušenjem suverene države Jugoslavije. Obje suverenosti bile su garantovane Jalta-Potsdamskim sistemom međunarodnih odnosa!

(2) U socijalističkoj Jugoslaviji Crna Gora je bila zaštićena od srpskog velikodržavlja. Zaštitu joj je garantovala konstitucija njenog federalnog uređenja. Poduprta ogromnim ratnim doprinosom Crnogoraca u stvaranju druge Jugoslavije, ona je omogućivala konsolidaciju crnogorske nacije i sprječavala velikosrpske pokušaje da se prozelitski mijenja njen dominantni crnogorski nacionalni karakter. Crne Gore je na najoptimalniji način bila definisana kao „države crnogorskog naroda i svih naroda koji u njoj žive.“

(3) U Jugoslaviji je Crna Gora participirala u sistemu samoupravnog socijalizma. Participirala je u epohalnom pokušaju da se – protivno antagonizmu kapitala i rada – izgradi društvo rada, optimalnog ekonomskog razvoja te visoke socijalne senzibilnosti i solidarnosti.

Pod lažnim imenom „antibirokratske revolucije,“ u Crnoj Gori se desila AB kontrarevolucija. Ona je razbila sva tri odbrambena štita stabilnosti socijalističkog sistema  i državnosti Crne Gore. AB kontrarevolucionari su u službi srpskog velikodržavlja rušili Jugoslaviju i zadali smrtni udarac suverenoj Crnoj Gori. Ustajući protiv emancipacije crnogorske nacije, širom su otvorili vrata represiji velikosrpskog nacionalizma nad svim elementima savremene crnogorske egzistencije. Rušeći socijalistički sistem, oni su Crnu Goru bacili pod noge Molohu divljeg „tranzicionog“ kapizalizma!

AB kontrarevolucija do danas određuje sudbinu Crne Gore i zadugo još će je određivati. Na što je izašla bahantski zapjenušana tupoumnost s kojom je veći dio crnogorskog društva uništavao socijalizam?

Prvo. Ako se stvari ne prosuđuju po uputima iz propagandističkih priručnika liberalne demokratije, nego po smislu za povijesne i društvene realije, mehaničko ukidanje monopolnog jednopartizma i pokušaji fingiranog „uvođenja“ parlamentarne demokratije zapadnog tipa nijesu usrećili Crnu Goru. Na ruševinama instituta socijalističke slobode, skrparena je kusa „građanska“ sloboda. Ona je odmah dovela do somnambulnog povratka u 1945. godinu i prešutne političke rehabilitacije četničkog fašizma. „Demokratijom zapadnoga tipa“ poništen je magnum crimen četništva, na temelju teških falsifikata „prevazilaženja podjela“ i „političkih prava srpskog naroda“  u Crnoj Gori. Snažno oslonjena na hegemonističku politiku Beograda, „politička demokratizacija“ s legalizacijom četništva trajno je ugrozila temelje postojanja Crne Gore kao države.

Drugo. Kao ustavno-pravni i politički faktum, priznato je pravo anticrnogorskih „političkih subjekata“ ne samo da negiraju pravo postojanja države Crne Gore i crnogorske nacije, nego da legalno i legitimno rade na njihovom uništenju! Parlamentarnom demokratijom na crnogorski način legitimirano je pravo na uništavanje crnogorske političke zajednice! Nakaradno razumijevanje pojma političke slobode u temelje postsocijalističke Crne Gore unijelo je eksplozivnu politikantsku supstanciju od koje ona može stradati u svakom trenutku! Stalne intervencije s Zapada, ali i iz Beograda u crnogorsku političku realnost jasno dokazuju njeno pogrešno konstitucionalno utemeljenje.

Treće. AB kontrarevolucija je zadala težak udarac socijalističkom temelju sekularizacije. U političkom, ekonomskom i prosvjetnom prostoru države i društva došlo do desekularizacije, a onda i klerikalizacije Crne Gore. Crkva Srbije je istakla i uveliko ozbiljila svoju feudalnu pretenziju da se stavi iznad države i društva, iznad političkog i pravnog sistema, iznad prosvjetnog sistema države Crne Gore! Ona danas neometano refeudalizira Crnu Goru. Zapadni nadzornici znaju za njenu krajnje destruktivnu ulogu u Crnoj Gori, ali joj sve tolerišu u ime „očuvanja vjerskih sloboda i prava.“

Četvrto. Slom socijalizma je i Crnu Goru usrećio „tranzicijskim“ i neoliberalističkim ekonomskim čerečenjem. Parvenijska „politička klasa“ koju je iznio val AB kontrarevolucije s zahvalnošću je prihvatila i primjenjivala šarenu laž o razdvajanju politike i ekonomije. Ona ju je oslobodila od supstancijalne brige za opšte stanje ekonomije, od potrebe da vodi ozbiljnu ekonomsku politiku i da se stara o ekonomskom razvoju države. Oslobodila ju je od pitanja zašto uopšte ludički deindustrijalizuje privredu, ali i od griže savjesti što ubrzanom „promjenom titulara svojine“ najdirektnije izaziva klijentelističku pljačku generacijama sticanog društvenog bogatstva! Deindustrijalizacijom je od Crne Gore načinjeno groblje  svjesno i namjerno uništene industrijske i privredne snage iz socijalističkog vremena.

Peto. Slom crnogorskog socijalizma nije donio uspostavljanje građanske zajednice. Naprotiv, pod presijom velikosrpstva, on je pokrenuo retrogradni proces tribalizacije  i refeudalizacije. Poput svoje veće susjede – na koju se stalno ugleda – Crna Gora je postala tribalni panađur! U duhovnom, kulturnom i moralnom smislu ona je varvarizirana. Izložena je potpunoj negativnoj akulturaciji kojom se razara njena kulturna i moralna supstancija. „Savremena demokratija“ namijenila joj je sudbinu posrbljenog nacionalnog mutanta s potpuno pobrkanim ljudskim, građanskim i nacionalnim identitetom.

Šesto. Slom socijalizma u Crnoj Gori oglasio je slom njenih dotadašnjih rukovodećih humanističkih ideja altruizma, solidarnosti i duha zajedništva. Cijeli sistem javnog društvenog morala i njemu odgovarajućeg socijalističkog javnog mnijenja za kratko vrijeme je slomljen. Pod izgovorom da se postiže zbiljska duhovna i moralna sloboda, Crna Gora je zagazila u proces opšte društvene demoralizacije, dekadencije, divlje egoizacije, legitimiranog svaštočinjstva te društvenog ambijenta u kome se beskrupulozni ljudi ośećaju kao ribe u vodi. Ona je antropološki i moralno slomljena, jer je antimoralnost postala vladajuća mjera stvari.

U socijalizmu je postojala težnja da Crnu Goru vode najbolji ljudi u svim oblastima života. Za trideset godina „demokratije“ postalo je normalnom da je vode njeni najgori ljudi, pojačani beogradskim hegemonističkim galiotima i uvezenicima iz „svih srpskih zemalja“!

Sve to – i još mnogo sličnoga – nama je naša antisocijalistička borba dala!