Što bi pad Vučića značio za Crnu Goru?

Piše: Nebojša Redžić

Haos na ulicama gradova u Srbiji traje već 10 mjeseci, protestima se ne nazire kraj, o svemu pišu svjetski mediji, ali malo ko se upušta u prave razloge koji su doveli do nepomirljivosti dvije Srbije – one Vučićeve i one druge koju predvode učenici i studenti. U traženju razloga za pobunu, kojoj je neposredni povod pad nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, lako je dosegnuti ono što je na površini: protesti su usmjereni protiv korupcije i autoritarnog stila vladavine predsjednika, a demonstranti optužuju Vučića i njegove saveznike za veze sa organizovanim kriminalom i gušenje slobode medija. I to nije sve. Negativnih pojava u srpskom društvu, baš kao i u svim balkanskim državicama je pregršt i mogle bi se nabrajati do zore. Vučić, s druge strane, optužuje protestante da su teroristi, izdajnici i strani plaćenici.

No, malo je ko zagrebao ispod površine nesporazuma na ulicama srpskih gradova. Otkuda odjednom toliko netrpeljivosti između “zaraćenih” strana i zašto je animozitet dvije Srbije toliko izražen da ponekad dovodi do ivice građanskih sukoba? I kakva je, zapravo, kvalitativna razlika u “ponudi” jednih i drugih? 

Tu već dolazimo do zida i nemogućnosti pronalaženja dobrih odgovora. U redu: u prirodi mladih ljudi, učenika i studenata jeste i treba da bude distanca i otpor svakom monopolu vlasti. Mladi su tu da traže promjene, reforme i modernije društvo, zasnovano na pravdi i perspektivi života. Na drugoj strani su oni koji su zadovoljni trenutnom situacijom: radnici u javnom sektoru, uhljebi, oni kojima vlast služi za ostvarenje poslovnih interesa, donekle i penzioneri. I tu se zaustavimo. 

Onda dolazimo do teških i mučnih odgovora koji će nam ukazati da između dvije nepomirljive Srbije, suštinski, nema naročite razlike. Prije svega, nema jasne ideološke, političke niti bilo koje distance između demontranata i Vučićevaca. Nejasno je koja je to tačka razdvajanja između dvije strane i što je to što kvalitativno novo nudi “druga Srbija”. Ajde, možda je to malo veća privrženost evropskim vrijednostima iIi putu u EU, možda malo manja servilnost Putinovoj Rusiji, malo manje mržnje prema susjedima…ali, samo “možda”. 

Jer, pitate li bilo kojeg demonstranta što misli o statusu Kosova, dileme nema: Kosovo je Srbija. Dovode li oni u pitanje postojanje Republike Srpske i tretiraju li je kao entitet u okviru BiH ili kao jednu od potencijalnih srpskih država? Bojim se da će 95% njih odabrati ovu drugu opciju. Usudite li se da od njih tražite da odaberu stranu u rusko – ukrajinskom sukobu, odnosno agresiji Rusije na susjednu državu, teško da će se stav makar dijela njih razlikovati od stavova “Ćacija”. Slične “simpatije” kao Vučićevci gaje i prema Hrvatskoj (osim kada idu na hrvatsko more), prema Albaniji, Crnoj Gori… 

Nema neke razlike između Vučićeve i “druge” Srbije

Crna Gora! Hm… Nijesam primjetio (a ako mi je promaklo, neka me neko ispravi) da su demonstranti i njihovi zastupnici u izjavama medijima dali Crnoj Gori makar jalovu nadu da bi se neka druga Srbija, koja bi zbacila Vučića i njegov način vođenja države, u odnosu prema Crnoj Gori razlikovala makar u jednom jedinom detalju! Tako je Crna Gora za obje Srbije – “srpska država koju su stvarali Srbi”, svi koji ne misle tako su “šaka separatista”, crkva u Crnoj Gori je njihova a njihov narod tamo je “odbranio svetinje” koje su htjeli da im otmu, ne dirajte im ni gusle koje su “srpski nacionalni instrument”, ni Oktoih, “prvu srpsku ćiriličnu knjigu”… Da ne pominjemo Duklju kao “prvu srpsku državu”, ili Herceg Novi kao “srpski izlaz na more”… 

Ima li makar naznake?

Neminovno, bez obzira što će mnogi od nas – ako već moraju da biraju stranu u unutarspskom sukobu – svakako odabrati studente kao progresivnu snagu svakog društva, mi u Crnoj Gori moramo se zapitati: što bi to Crnoj Gori donijela eventualna smjena vlasti u Srbiji? Bismo li, padom Vučića, disali lakše, da li bi se teška velikosrpska ruka koja nas za grkljan steže još od Garašanina, Medakovića i Sime Sarajlije olabavila, hoće li gomile Judinih srebrenjaka koji se slivaju u tzv. Srpske kuće i uslužne partije biti obustavljene…?

I posle Vučića… Vučić

Ne samo da nemamo ponuđene odgovore na ova i slična pitanja, nego nemamo ni naznake da bi kvalitativno drugačijeg odnosa neke nove Srbije prema Crnoj Gori uopšte bilo. U redu, ulice srpskih gradova su uzavrele, policija bije li bije, tenzije su na vrhuncu, ali… Da li neko iz redova onih koji pretenduju da obore autokratu, može dati makar i mali nagovještaj, poput onoga iz Desankine poeme, da će neka nova Srbija pustiti Crnu Goru na miru, uvažiti je kao susjeda, poštovati njenu nezavisnost, sekularni karakter društva, njen multietnički sklad, članstvo u NATO, da će pomoći u granicama svojih mogućnosti njen put ka EU? Ili će nam, ako uskoro dođu na vlast, neko od njih (lidera, kao što vidimo – nemaju) reći onu dobro nam znanu: “a ko je vas terao”… da nas podržavate?

Budimo realni: bilo bi pretenciozno i odviše naivno vjerovati da će bilo koja Srbija i bilo kada potpuno ostaviti Crnu Goru na miru. To je, jednostavno, prirodan proces: kada se velika riba nađe pored male, trudi se da je pojede. I to je neminovnost. 

Ali, kada bi novi vjetrovi u Srbiju donijeli novi trend – da velikodržavne ambicije otupe, da se iz Srbije ne finansiraju poltičke organizacije i projekti koji negiraju crnogorski nacionalni i državni identitet, kada bi našu istoriju i kulturu, naše pisce, pjesnike, slikare, umjetnike, sportiste…ostavili Crnoj Gori i prestali da ih prisvajaju, kada bi na svojim institutima prestali da izučavaju naučni recept za nestanak Crne Gore…bio bi to mali, ali ipak krupan korak ka ozdravljenju odnosa između susjeda. 

Dajte nam makar naznaku! 

Hoće li i tada biti kriva Srbija?

Gledano iz perspektive Crne Gore, malo je realnih izgleda da će bilo kakav ishod nemira u Srbiji donijeti pomake u bilateralnim odnosima. Zvanična Srbija ima izgovor da poštuje legalno izabranu vlast u Crnoj Gori, a nijesu, naravno, oni krivi što su ovdje na vlasti partije koje se utrkuju u potezima kojima će se dodvoriti Vučiću. S druge strane, ne baš moćna crnogorska opozicija rukovodi se činjenicom da su svojevremeno Milo Đukanović i Aleksandar Vučić toliko pokvarili lične, ali i međudržavne odnose, da tu popravnog nema. Tako i zvanična i nezvanična Podgorica mogu da ostanu tek puki posmatrači onoga što se u Srbiji dešava, bez ikakve namjere da makar retorički daju podršku bilo kojoj od strana. 

Vlada Crne Gore u službi Vučića

No, posmatrajući interes Crne Gore u kontekstu događanja u Srbiji, prioritet se mora dati procesu evropskih integracija. Srbija se trenutno bavi sobom – i to je možda ono što je najveći crnogorski benefit od onoga što se dešava na ulicama srpskih gradova. Jer, procesu etnofederalizacije Crne Gore koji je drugo ime za rušenje crnogorskog Ustava, najveća brana bilo bi članstvo Crne Gore u EU. Srbija je još prije deceniju i sa pozicije vlasti najavila da joj je cilj da zaustavi ili uspori Crnu Goru da postane članica EU i na tome je predano radila svih ovih godina zahvaljujući podršci svojih uslužnih stranaka. Namjerno kvarenje odnosa sa Hrvatskom i permanentna kuknjava zbog položaja Srba u Crnoj Gori sa namjerom da se to pitanje internacionalizuje, nije nimalo naivno i sa time se “zdravi” djelovi vlasti u Crnoj Gori moraju pod hitno suočiti. 

Nije sporno da bi ulazak Crne Gore u Evropsku uniju značio zaštitu njenog Ustava i makar privremeno obustavljanje ambicija Srbije da od nas naprave ubogu provinciju kojom bi potom lako zagospodarili. Zato bi haotična situacija u Srbiji mogla da se pretvori u našu prednost, jer bi bavljanje Srbije sobom u dužem vremenskom periodu, širom otvorilo vrata crnogorskog približavanja Uniji. Naravno, ukoliko PES, Bošnjaci i opozicija imaju više realne političke moći od Mandićeve, Kneževićeve i Bečićeve stranke. To, naravno, može usloviti probleme u funkcionisanju vlasti jer bi ubrzanje procesa pristupanja EU moralo značiti i diferencijaciju stranaka koje čine većinu. Pa bi to moglo da donese pad Spajićeve vlade.

Nećemo, naravno, zbog toga navijati da Srbija vri i u narednim mjesecima, jer bismo tako ličili na susjeda koji želi “da komšiji crkne krava”. Ali, zašto ne iskoristiti šansu da iskoračimo baš sad, dok Srbija brine brige za koje mi nijesmo ni najmanje krivi. Naravno, da iskoračimo pod uslovom da je “zdravih snaga” u vlasti i opoziciji, više nego onih koji se i danas dive bronzanom Pavlu Đurišiću i umjesto evropske, žele četničku Crnu Goru. No, ako u vlasti ponovo nadvladaju antievropske stranke, ako i dalje ostanemo da tapkamo u mjestu, više nećemo moći da se pravdamo kako nam je baš za sve kriva Srbija.