Svi svetosavski konsenzusi

Piše: Nebojša Redžić

Zanimljivo je jučerašnje prepucavanje funkcionera Evrope sad Andreja Milovića i v.d. premijera Dritana Abazovića. Ispada da je Milović branitelj poteza (ukaza) Mila Đukanovića, dok Dritan problematizuje njegovo pravno znanje. Potom „brat Abaz“ traži da se stavi van snage Đukanovićev ukaz o raspuštanju Skupštine, da novi predsjednik donese novi, te pominje da neko u Crnoj Gori „želi sistem autokratije“.

Suština priče je da Evropa sad, na talasu Milatovićeve pobjede, želi izbore koliko sjutra, dok ih premijer ne želi. Ne odlazi mu se sa vlasti. A i kako bi kada mu sve može biti?! Odlučuje o svemu, ima apsolutnu vlast, smjenjuje, postavlja, prijeti sudstvu i tužilaštvu, hapsi, optužuje, sudi, prijeti medijima, bagerom uništava imovinu političkih protivnika… I to sve sa minimalnom podrškom na izborima, sve nakon smjene njegove Vlade na Preobraženje lani, sve nakon što je shvatio da od njega ne zavisi hoće li URA biti faktor i u novoj Vladi, nakon parlamentarnih izbora.

Šteta što, prije nego se usudio da pominje nečiju autokratiju, dok provodi vrijeme na Vikipediji i društvenim mrežama, nije pogledao definiciju diktatora. Tamo piše da je diktator osoba koja ima ili sebi prisvaja apsolutnu vlast i vlada neograničenom vlašću nekom zemljom. „Takve osobe – stoji tamo – ni poslije legitimne smjene, ne žele da odu sa vlasti“.

Sreća što je Dritan samo mali diktator. On je osoba koja želi sve i to želi odmah, ne birajući sredstva. Čovjek, fudbalski rečeno, previše ima loptu u nogama, ali od toga je malo vajde po državni interes, bez obzira sa čije strane posmatramo državne interese Crne Gore. Osim sa Vučićeve, naravno. A golova nema. Osim onih u sopstvenu mrežu.

Za tri godine koliko se navikavamo na novu, oslobođenu Crnu Goru, nova većina nije učinila ništa što bi prosječan glasač, željan promjena, tražio od onih koji bi da sistem koji je gradio DPS pošalju u prošlost. Umjesto da taj sistem mijenjaju, ovi novi su se samo uklopili u postojeći, još brutalnije, bahatije i beskrupuloznije. Oni bi za tri godine, mjeren ličnim ćarom, da ostvare onaj efekat koji su pojedinci postigli za 30 godina. Neko završi kao Rade, nekima može biti. Zaustavili su put ka Evropskoj uniji, doveli državu na ivicu bankrota, posvađali nas i podijelili kao niko do sada, udarili u temelje multietničke, sekularne Crne Gore, predali naše kulturno i sakralno blago drugoj državi i još nas guraju u gubitnički projekat – Otvoreni Balkan. Eto, ni oko izbora ne mogu da se dogovore. Jedini konsenzus imaju oko nestanka tradicionalne Crne Gore.

Neumorno pričaju o pomirenju i nekim investicijama koje su u magli. O dostignućima za njihova vakta, o strašnim rezultatima u borbi protiv kriminala i mafije. Ne kažu, recimo, makar samo ovo: što je bilo sa drogom i bananama i ko je naslijedio posao sa cigaretama i kokainom?

A nema više Mila Đukanovića da im služi kao izgovor. Pod hitno moraju pronaći novi. Jer, dobar izgovor daje ti pravo da neograničeno i bez odgovornosti griješiš. Dobar izgovor, pored ovako lakovjernih glasača, jeste pola posla u realizaciji zadatka da Crne Gore više nema.

Jakov i Đukanovićeve teze

Pomenuh glasače i sjetih se referendumske noći 2006. godine. Svjedok mi je pričao da se František Lipka, čudio kada je oko 22 sata uveče, u zgradi Vlade, vidio kakvi rezultati pristižu iz Podgorice. Jer, da se Podgorica pitala, nezavisne Crne Gore danas ne bi bilo. Jer ako imate glavni grad u kome su državne službe, gdje je inteligencija, krem društva, studenti, centar kulturne scene, a imate svega 52%, onda se zaista treba zapitati u čemu je problem.

I zaista: ako je neki grad za vladavine DPS-a ekonomski profitirao, onda je to Podgorica. Urbanistički je „rasla na oči“, primorje i sjever su gravitirali ka njoj kao da je Eldorado, ima najbolje plate, uslove života… I onda, nakon referenduma gdje je Glavni grad bio „siva zona“, Milo Đukanović, kao personifikacija politike koja je u Podgoricu donijela evropski način življenja, dobije na izborima 31%! Za to vrijeme, na Cetinju koje je paradigma zaboravljenog i ekonomski devastiranog grada, Đukanović ima 71% podrške, a u Rožajama, gdje su investirali jedino Rožajci koji su iz ekonomskih razloga pobjegli na Zapad, 83%!

Onda se neko pita kako je Jakov Milatović mogao tako lako da „voza“ glasače, plasirajući im u kampanji jednu, a par dana nakon izbora potpuno drugu priču. Pa, mogao je, jer prosječan glasač u Crnoj Gori, kada odlučuje kako će glasati, ne koristi mozak, već neke druge dijelove tijela.

Pogledajte samo teze koje Jakov plasira koji dan nakon velike pobjede na tv Nova:

a) Crna Gora će ostati kredibilan NATO partner; b) očekuje podršku Slovenije i Hrvatske, a Beograd je samo jedan od glavnih gradova zemalja iz regiona; c) u Srebrenici je počinjen genocid; d) najprije će otići u Brisel; e) priznanje Kosova je „gotova stvar“ i neće biti povučeno; f) dijalog Beograda i Prištine mora biti nastavljen…

Čovjek takođe reče da „više nikada ne vratimo u retoriku prošlosti čiji je simbol u Crnoj Gori bio Milo Đukanović“. Čija je ovo retorika? Pa, Milova. No, postoje mediji u Srbiji koji pomno prate svaki korak budućeg predsjednika, pa su odoka primjetili da je Jakov – „mali Milo“. Potom su analitičari na Pinku, zaduženi za paternalizam nad Crnom Gorom, žustro galamili da je Crnoj Gori „Beograd Brisel“, da „mali“ prvo mora putovati u Beograd i da se ključ za „dve milijarde investicija u Crnu Goru, nalazi u Beogradu! Poentirao je juče Šešelj koji je za Milatovića kazao da je „mali smrdonja“ i „notorni srpski izdajnik“. Onako, preventivno. Jer, kad služiš, nikada nijesi dovoljno dobar.

Biće opet da se oni malo tvrđi Srbi koji su glasali protiv Mila, snebivaju i kaju, kao što se kajao Demokratski front nakon 30. avgusta, jer je sve što im je nova većina dozvolila bilo da kumuju raspalom trajektu. Dobro, možda i da Milutin Đukanović postane predsjednik UO Elektroprivrede. Ipak, DF je ovih dana jasno stavio do znanja svojim saborcima da ubuduće neće dozvoliti da se poigravaju sa njima. „Ne želimo više biti u gepeku automobila, dok se drugi voze autoputem“, slikovito je objasnio Milan Knežević. DF u svakoj budućoj Vladi, želi biti faktor. Jedino je pitanje, hoće li im u to povjerovati glasači, nakon bezrezervne podrške apostolima, te nedavnog Mandićevog predizbornog reteriranja.

Crnogorci, koji su glasali za Jakova, po običaju će ćutati i mjerkati kojem će se carstvu nakon Jakova privoljeti. Za to vrijeme, Jakov će i njih i ostale koji uživaju u 200 eura većoj plati, ubijediti da su i oni, umjesto srpskih, četničkih, svetosavskih zastava, vidjeli evropske.

Crkva Srbije i zvanični Beograd, nesporno, u svemu će vidjeti trijumf ”srpskog sveta”.

Ćutanje „tvrdih“ Srba  

Nijesu u pravu oni koji su zbog meteorskog uspona njegovih „apostola“, ovih dana proglasili trijumf vizije bivšeg premijera Zdravka Krivokapića. To što će Jakov, Injac, Borovinić-Bojovićka, Spajić i još neki biti buduće vedete naše javne scene, nikako ne govori da je Zdravko bio vizionar. Istina je da je on, umjesto da pomjeri brdo, pomjerio Jakova na Milovo mjesto, ali – da se ne lažemo: sva ta ranija i buduća postavljenja, djelo su Srpske crkve i rezultat njenih projekcija. I da: gospodo iz tv Nova, Jakov Milatović je zapravo vuk u ovčjoj koži, koji samo traži način kako da Crnu Goru vrati Srbiji u krilo. Jer, pitali ste se na početku intervjua da li je zaista tako.

To je ona situacija kada novinar gostu postavi dugačko pitanje prepuno konstatacija , a gost lakonski odgovori: „Saglasan sam sa Vašim pitanjem“.

I zato tvrdi Srbi ćute. Njih zanima samo da ukinu Crnu Goru. Zaboga, još Jakov nije ni stupio na dužnost, a neki bi već da ga smjenjuju. Njih će još manje zanimati ekonomska strana priče. Kada dospiju na naplatu krediti, plate onih na državnim jaslama, penzije, naknade za majke, dječji dodaci, besplatni udžbenici – biće muke. A nema Mila da ga okrive.

Konačno, ne bojte se da će Jakov ukinuti državu. Neće, jer bi onda i on bio niko. Ukinuće njenu bit, njen sadržaj, sve ono što je u njoj crnogorsko. Ne onako sirovo kao Dritan, već onako fino, oksfordski. Još ako se dohvati dvotrećinske većine…

To želi Crkva, to želi Srpski svet, to želi zvanični Beograd, to žele svi tvrdi Srbi koji su nekada bili Crnogorci, a ispašće da su to željeli i oni prevrtljivi Crnogorci koji su dali glas Jakovu. Jesu li?